PIŠE: Helena Valentić
Jeste primijetili da smo opet svjetski prvaci u nečemu? Ovaj put u vaterpolu. Pravo zlato za Hrvatsku! Možda niste jer nije bilo onog tradicionalnog priloga na početku dnevnika, trg bana Jelačića dočekao prvake. Moram priznati da me to iznenadilo, a opet mislim možda su se u Zagrebu umorili od organiziranja prosvjeda prošlu subotu pa nisu imali snage za još jedan. Možda su pomislili mi danima pozivamo ljude pa nam jedva dođe pun trg svetog Marka, a sad će se bez nagovaranja u par sati skupiti pun trg bana Jelačića, pa neugodno nam je. Ili nisu imali hrvatskih zastava za staviti na svečanu binu. Možda je bio problem u glazbi koju bi trebalo pustiti kada ih dočekaju. Možda bi čak netko od njih zapjevao Lijepa li si. Sjećate se da nogometaši vole tu pjesmu, pa je strah bio opravdan.
Kako god, vaterpolisti su svjetski prvaci. U povijest upisani. Svečano su ih dočekali u njihovim rodnim gradovima, stvarno je bio gušt za gledati. No ono što me najviše fasciniralo je izjava izbornika Ivice Tucka zbog koje su mi oni glavni likovi ove priče. Kaže on ma nama doček ne treba, ma možda samo zbog naroda, ali nama doček ne treba. Mogao je čovjek krenuti s lošim komentarima na račun (ne)organizacije, ali je s osmijehom zahvalio i uputili su se dalje svojim kućama. Kako smo ovaj tjedan obilježavali tjedan psihologije u Hrvatskoj, ovu reakciju preporučujem svim psiholozima za primjer kako se može reagirati u životu. Kako mora to biti čvrsta ličnost kada imaš zlato oko vrata, a hvalospjevi ti ne trebaju. Nego ostaneš ponizan i u pobjedi. Treba to moći. To mogu samo izgrađeni ljudi. Da se ne ponizuješ u porazu, a ne uzvisuješ u pobjedi. Sad će netko odmah pomisliti ma da, lako njemu, on će dobiti novce, ima medalju, slavan je, može pričati što hoće, ne zna on kako je meni teško i tako dalje i tako dalje. No ne znam jeste li znali da život našeg izbornika nije bio baš lak, da je tragično izgubio trogodišnju kćer i da za to nitko nije odgovarao? A da je kao mladić sudjelovao i u Domovinskom ratu? Kada znate ovo o njemu meni je barem jasno zašto kaže nama doček ne treba. Jer je čovjek morao na teži način naučiti što je u životu zaista važno i što vam jedino zapravo treba. A to je mir i voljeni oko tebe. Kada uspiješ unatoč ovakvim životnim neprilikama ići dalje i živjeti, to zaslužuje svečani pljesak. Možda više od medalje.
Jeste li primijetili da ljudi koji su u miru sami sa sobom i koji znaju koliko vrijede rijetko kada napadaju ili ponizuju druge ljude? Rijetko kada pokušavaju sebe uzdići tako da namjerno nekog drugog ocrne, da nekog drugog učine lošima ili gorima od sebe kako bi pažnju sa svojih postupaka usmjerili na nekoga drugog? Što je to što njima daje snagu da ne moraju svaki put uzvratiti, da ne moraju svaki put upuštati se u rasprave u kojima ne može biti pobjednika jer s nekim ljudima jednostavno ne vrijedi raspravljati. E tu dolazimo opet do psihologije. Ali i poljoprivrede. Znate onu priču da u svakome od nas postoje dva vuka. Dobar i loš. Koji vuk će pobijediti? Onaj kojeg hraniš. Hrvatima kao da je odavno prestalo biti važno s čime se hrane pa se svaka vlast već godinama trudi da nam poljoprivreda umre pa bolje da nas hrani netko drugi nego mi sami sebe. To je vječna tema. Samo je novost da sada i ostali poljoprivrednici u zajedničkoj nam EU domovini isto prosvjeduju jer valjda je i njima dosta da se hrane samo loši vukovi dok njihove dobre ovce nestaju. Nadam se da će ostati dovoljno pastira i ovaca, a i lovaca, da se riješimo vukova. No vratimo se mi na duhovnu hranu.
Dakle, pazi kojeg vuka hraniš. Ako se hraniš dobrim, vidjet ćeš dobro. Ako dušu hraniš mirom, dobit ćeš mir. Ako se hraniš lošim komentarima, vrijeđanjem, lošim postupanjem prema drugima, kako možeš biti miran sam sa sobom? Kako možeš biti sretan? Zapitajte se svaki put kada poželite ići za tim lošim, negativnim, kako se osjećate poslije toga? Ako vas to čini mirnim ili sretnim bojim se da je taj loš vuk u vama postao veći i od vas samih. Ali nije nikada kasno da mu jednostavno prestanete donositi hranu. Možete pomisliti da su poslije neorganiziranja dočeka u Zagrebu motivi ovih koji su organizirali doček bili potaknuti s tim e sad ćete vidjeti kako mi možemo, a vi ne možete, ali to sada nije važno. Dočekali bi oni njih i da su ih u Zagrebu dočekali kako treba. Pa nije prvi put. Ali i da jesu tako pomislili i da su im motivi u startu bili loši nema veze, jer je krajnji rezultat bio sasvim dobar, a to je iskrena sreća i ponos svih okupljenih i ona nada u dječjim očima da se može i da se trud isplati. Jer su djeca vidjela pozitivan primjer da se rad isplati. Trening, rad i upornost donose zlatne medalje. Trening, a ne sjedenje pred televizorom i pisanje po društvenim mrežama. Ponekad je dovoljno samo malo pričekati pa da vidiš kako Bog ima savršen smisao da na humorističan način okrene sve na dobro. Samo treba imati strpljenja. Na primjer, meni je bilo zaista komično da nakon što je sadašnji zagrebački gradonačelnik godinama prosvjedovao protiv izgradnje crkvi u Zagrebu, navodno kako bi sačuvao zelenilo, sada kada je postao gradonačelnik sam svečano potpisao kapitulaciju, odnosno Sporazum o razumijevanju i podršci u vezi rekonstrukcije „Gradskog stadiona Maksimir“ i izgradnje ili rekonstrukcije objekata Katoličke Crkve na 10 lokacija u Gradu Zagrebu. Napokon će Hrvatska i Zagreb dobiti i stadion i crkve, treba samo ljudi koji će ih napuniti. Vidite kako ne mora biti svako zlo za zlo. Samo treba ostati čvrst i jak i u teškim vremenima i doći će sve na svoje. Nekada su potrebna loša vremena i loši ljudi da opet krenemo tražiti one dobre. Da opet tražimo ono dobro. Samo zapamtite da u teškim i lošim vremenima morate sebe hraniti s dobrim kako bi vam se sve okrenulo na dobro kada za to dođe vrijeme. Zadržite vjeru, dobro će sigurno doći, samo je pitanje kojeg vuka će kod vas zateći.