Izgleda da smo radosno krenuli u nove bitke. Ne mi, nego oni. Cijeli tjedan slušam mi ili oni, prosvjed, seljačka buna, pobuna. Prvo sam pomislila evo ga, smak svijeta, hrvatski seljaci su se ujedinili. No naravno ništa od takvog jedinstva, već seljačku bunu najavljuju oni što u životu motiku vidjeli nisu. Pa rek’o aj da vidim tko su to mi, tko su oni, zašto opet prosvjeduju, iako prosvjeduju svaki drugi dan pa je to teško za pohvatati. Ne možeš ove godine pobjeć’ od politike, pa se unaprijed ispričavam, ali evo idemo pokušati raščlaniti tko su mi a tko su oni.
Dakle vođe bune su zagrebački Možemovci. Koliko ih ja pratim čini mi se da su im najveći profesionalni uspjesi stajanje na cesti s transparentima koje učestalo mijenjaju, samo ne mijenjaju pravilo da napadaju sve koji ne misle identično kao oni. Apsolutno o svemu. Od rodne ideologije, ženskih prava, (ne)poštivanja pripadnika kršćanske vjeroispovijesti i tako dalje. Ne sjećam se tko je od njih uspješan znanstvenik, poduzetnik ili profesor. Oni imaju svoje ljude koje od milja zovu stručnjaci i koji redovito na svim javnim televizijama strastveno brane njihova uvjerenja, a te iste stručnjake se nitko ne usudi pitati ništa kontra njihovog stručnog mišljenja jer ljudi valjda čim vide da piše stručnjak automatski ugase mozak i samo kimaju glavom. Jedan novinar koji im uvijek daje za pravo je ovaj tjedan javno napisao da se ovo stanje u Hrvatskoj može samo ugušiti u krvi. Mislim si OK, sreća da ćemo uvesti vojni rok. A čitam i da nam se svi u susjedstvu naoružavaju, pa eto, možda zgodno da i mi imamo svoju vojsku. Dakle možda ova ekipa koja organizira prosvjede bude prva koja će krenuti u ozbiljne borbe zlu ne trebalo. Doduše nešto se ne sjećam jesu oni bili glasni u običnim humanitarnim borbama, na primjer organizaciji pomoći kada je bilo nevrijeme ljetos kod nas u Slavoniji. Kao da nisu. Ali njima sad uskaču u pomoć Pametni iz Splita. Dobro je imati prijatelje u nevolji. Ne sjećam se da su oni besplatno organiziranim prijevozom u Slavoniju dovozili ljude da pomognu popraviti srušene krovove, kuće, štale, pomoćne zgrade. Mislim da ako se tog ne sjetiš kada treba da ni sada to nije pametno. Pametnije bi bilo možda tim sredstvima platiti prijevoz do Zagreba nekome tko mora na liječenje i financijski je iscrpljen od svoje borbe. Taj bi ti sigurno poslije dao glas. No dobro, svatko ima svoju pamet.
Pametno je bilo napokon, nakon što smo samostalni tri desetljeća i nakon što nam je naš jezik cijelo desetljeće i službeni jezik u EU, donijeti i Zakon o hrvatskom jeziku. To je naš jezik, pa tko ga ne bi volio! Kad ono stvarno postoje saborski zastupnici koji su glasali protiv. Ma mislim nije moguće. Pročitam opet, pa stvarno bili protiv. Bilo i suzdržanih. Neki čak nisu ni došli. Kakav moraš imati razlog da glasaš protiv jezika svoje zemlje? Ili da se suzdržiš od glasanja, kao nisi siguran voliš li ti taj jezik ili ne. Nije tema glasanja bila povjerenje Plenkoviću, povjerenje vladi, povjerenje nekom ministru ili neki zakon koji tebe osobno dira u tvoje osobne interese. Tema je bila hrvatski jezik. Koji uvijek mora biti iznad stranačkih interesa. Kaže gospođa Peović, jedna od onih koji su glasali protiv, da je to totalitarni zakon jer nameće kako će se govoriti u javnom prostoru. Hm, da, jako čudno da jedna suverena država ima svoj službeni jezik. Potpuno totalitaristički. Možda smo prva takva država na svijetu, trebalo bi provjeriti. Sreća ipak da se malo uredi taj govor u javnom prostoru jer bi meni bilo neugodno za slušati da ako gospođa Benčić zaista postane buduća premijerka i dalje javno daje izjave, citiram: ”Svi ti koji, da prostite, seru imaju nekoga tko je završio fakultetčić u Banjoj Luci i Mostaru, i oni će meni govoriti?”. Zatvaram citat. Ne zaboravimo cijelo to vrijeme uredno primaš saborsku plaću upravo te zemlje protiv čijeg jezika glasaš. I boriš se svim sredstvima da tu plaću primaš i iduće četiri godine. Po hodnicima tog Sabora hodaš u (ako dobro vidim preko ekrana) prljavim patikama (hrvatski tenisicama) i riflama (hrvatski traperice) jer misliš da si kul. Ne nisi kul, nego samo pokazuješ izrazito nepoštovanje prema povijesnoj baštini tvog naroda po kojoj hodaš i po instituciji države koja je tvoja. Stari Šokci su dobro znali kada, gdje i kako se nosi svečano misno ruvo, a kada radno ruvo. Ne oblačiš svečano ruvo za misu da se pokazuješ pred svitom nego zato što znaš koga ideš susresti u svetoj misi. Ako još niste shvatili ne nosiš prljave patike u Sabor nego na igralište.
Ne živim u Zagrebu pa možda imam krivu sliku njihove sposobnosti, ali ono što dopire ovdje do nas je da su zagrebačke ulice godinama prepune smeća, da cijelo ljeto nisu kosili travu i da kupuju 20 godina stare tramvaje. Vjerojatno misle šteta kupiti nove jer padaju skele i fasade pa šteta da se razbiju novi, ovi će ionako brzo na otpad. Stvarno je vrh tragikomedije da dobiješ izbore na galami i priči o otpadu i onda cijeli mandat ne uspiješ organizirati odvoz smeća. Doslovno ti se smetlište uruši kao kula od karata. A pokojni Bandić nije tu da bude za sve kriv. Evo kod nas uredno odvoze kante i sve je pokošeno, ulice su čiste. I na selu i u gradu. Kada prođete cestom svit kosi travu subotom da bude sve uredno za nedjelju. Možda da dođu kod nas na praksu? Prvo košnja, pa onda malo kopanje kukuruza ili šećerne repe. Trebat će kopati, zabranjuju pesticide. A i treba doći to sve vidjeti dok još ima tko posijati.
Dobro je da su puno prije službenog početka kampanje sve fasade pale, meni je sada sve jasnije, ne moraju mi više ništa pričati ni predstavljati svoje programe. Prošle lokalne izbore su dobili na tu foru, prosvjeduj i budi protiv, svi će glasati za tebe jer si ti protiv i glasači imaju potrebu biti protiv, a nitko ne zna za što zapravo daje svoj ”za”. Nadam se samo ako pobijede da će shvatiti da moraju brinuti za dobro svih građana, a ne samo onih koji misle isto kao i oni. Ako ništa drugo, tko god bili mi ili oni, ja ne mogu biti na strani onih koji svake prve subote prosvjeduju protiv svega što je meni sveto i u što ja vjerujem. Nisu oni koji su stvarno išli u posljednji rat oko vrata nosili transparente u šarenim duginim bojama nego Gospinu krunicu. Ako sada s tolikom mržnjom govore protiv mojih svetinja ne znam kako bi govorili da stvarno imaju totalitarnu vlast koju toliko prizivaju. Al kao povod za ovaj otpor im je što je imenovan Turudić, koji je prošao tri sigurnosne provjere, koji je osudio vladajuću stranku i njenog bivšeg premijera, koji je poništio presudu Stepincu i izručio bivše članove UDBE. Kažu boje se da će on otvoriti sve ladice. Nije izjavljeno da će ih zatvoriti ili da će nešto držati u ladici. Boje se da će ih on otvoriti. Hm, logika nameće zaključak da je nešto onda do sada bilo zatvoreno ako ga treba sada tek otvoriti. Nisam znala da predsjednik Vrhovnog suda nije prošao sigurnosnu provjeru. Ali ne znam ni kome je on slao poruke ili s kim pije kave jer nije bilo na vijestima, ali evo bilo je da je on zajedno s predsjednikom Visokog kaznenog suda potpisao sad neku etičku prijavu da je Turudić s nekim pio kavu. Nije to stegovna, prekršajna ili kaznena prijava. Samo je etička. A možda samo njih dvojica nisu imali drugih tema na zajedničkoj kavi. Meni je ovo sve postalo vrlo jednostavno. Možeš promijeniti crkvu u koju ideš na misu ako ti se baš nešto župnik zamjerio. Iako je i to potpuno djetinjasto jer je važnija tvoja župa koja je vječna od župnika koji je prolazan. Ali vjeru ne mijenjaš. Vjera uvijek ostaje ista.
Negdje sam ovaj tjedan pročitala da je samo 31 % ljudi zadržalo moć rasuđivanja. Nadam se da sam među tih 31 %. Nema veze što je to samo trećina, malo stado je dovoljno. Počela je korizma. Vrijeme odricanja, vrijeme pokore. Vrijeme koje nam je dano da još jednom sagledamo sve svoje pogreške, grijehe i propuste, pokajemo se za sve i da krenemo na bolje. Svi naši grijesi i sva naša stanja su već jednom prije 2000 godina ugušeni u krvi jer nije bilo drugog načina da nas se spasi. Razmislimo malo o tome. Baš sam radosna što imamo priliku korizme. Iskoristimo ju dok možemo.