Iako je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković još u izbornoj noći najavljivao kako ćemo uskoro imati novu Vladu, to njegovo uskoro, očito nije rok od par dana ili od dva tjedna koliko će sutra proteći otkako smo izašli na birališta da bi nam kao bilo bolje.
Domovinski pokret, koji je s osvojenim mandatima (za sada) jedini je koji je neophodan i HDZ-u i SDP-u, pokazuje se u pregovorima kao tvrd orah. I dok ljevica okupljena oko SDP-a pristaje na sve uvjete koje im stavlja DP, u vrhu HDZ-a i dalje postoji snažan otpor udovoljiti zahtjevima koje postavljaju (uglavnom) njihove dojučerašnje stranačke kolege.
Nakon nekoliko prvih početnih dana u kojima su puštani spinovi kako je sve dogovoreno između HDZ-a i DP-a te kako je DP kupljen s 4 ministarstva i nekoliko tvrtki, prema riječima Marija Radića, o tim temama još nije bilo govora. Jedina je tema i dalje kako skupiti 76 ruku. HDZ pri tome ima jasnu računicu, koja po pitanju DP-a ne dolazi u obzir. Za sada.
Ključni uvjet koji je DP jasno postavio oko sastavljanja većine jest kako u vlasti ne smiju biti SDSS /ili Možemo. Kada se ovaj uvjet stavi na papir, jasno je kako ćemo imati ili buduću vladu HDZ-DP plus pokoji žetončić ili idemo na nove izbore. Naime, tzv. „antikorupcijsku” većinu koju zagovara SDP nemoguće je složiti ako znamo kako je u toj većini Možemo neprihvatljiv za DP te kako su se manjinci već opredijelili za HDZ. Znači, nema matematike za takvu opciju. Jedino što je dakle ostalo u igri po pitanju sastavljanja vlasti jest koalicija HDZ-DP.
Zahtjev Domovinskog pokreta kako ni po kojoj cijeni neće biti dio priče s SDSS-om sasvim je legitiman, legalan i politički ispravan!
Ako itko zna što je SDSS, onda to zna pregovarački tim Domovinskog pokreta sastavljen od četvorice ljudi iz Vukovarsko-srijemske županije – Ivana Penave, Marija Radića, Josipa Dabre i Damira Barne, od čega su trojica – Vukovarci! S druge strane, SDSS je stranka koja je nastala 1997. godine, a koja je, po vodstvu i članstvu, nasljednica četničke Srpske demokratske stranke čiji su osnivači bili Jovan Rašković te osuđeni ratni zločinci Milan Babić i Goran Hadžić. Sudjelovanjem DP-a u bilo kakvoj većini koju čini i SDSS bilo bi gaženje apsolutno svih temeljnih ideja na kojima je ta stranka osnovana.
Dovoljno je samo ovih nekoliko prethodno navedenih činjenica kako bi se razumio stav koji su u DP-u zauzeli. Ono što je posebno zanimljivo, jest i to kako stavovi koje DP iznosi o SDSS-u kao neprihvatljivoj stranci u vlasti, apsolutno više ne smetaju rigidnim ljevičarima na političkoj sceni. Očito su i u SDP-u i Možemo više umorni od skakutanja oko Pupovca, koji ih svaki put izigra dajući bjanko podršku Plenekoviću.
Jednako tako, treba se suočiti i sa činjenicom kako je SDSS jedina politička stranka koja ima zajamčen ulazak u Sabor i to s čak tri zastupnika. Skrivanje SDSS-a iza „nacionalnih manjina” prevara je zdravog razuma i narušavanje osnovne političke higijene, kao i njima zajamčeno mjesto u Saboru kroz zasebnu izbornu jedinicu. Manjine trebaju ostati u Saboru, ali kroz opće liste na način kako je to riješeno na lokalnim izborima. Tek ako neka od zajamčenih manjina ne ispuni svoju kvotu kroz 10 izbornih jedinica, onda im, poput rješenja s lokalnih izbora, treba omogućiti dopunske izbore.
Ukoliko nekim čudom Plenković pristane na ove uvjete Domovinskog pokreta, a Anušić je već neizravno pristao, možda i dobijemo vlast kakvu je većina birala. Istina je kako će značajan dio članstva zamjeriti koaliciju s HDZ-om (bio ili ne bio SDSS dio te priče), no to je politički rizik koji je DP (pametno) spreman preuzeti, a svojim djelovanjem u vlasti kroz provođenje vlastitih politika čak može i profitirati. Politički, naravno.