PIŠE: Helena Valentić
Treća sreća! Ukratko, nadam se da će biti tako. Dakle ipak nisu potekle rijeke pravde, Plenković je treći put dobio mandat za sastavljanje vlade. Možda treći put sve krene nabolje. Milanović prestao s javnim nastupima. Možda je odradio što je trebao pa sad malo odmara. Neke istaknute teatrologinje i dramaturginje iz Kazališnog udruženja političkih amatera i glumačkih profesionalaca poput Ivane Kekin, Sandre Benčić i Urške Raukar su najavile odlazak iz Hrvatske ako HDZ opet pobijedi. Ok, kad se pakuju? Ako one odu i povedu sve (ne)Možemovce, Anke Mrak Taritaš i ostale, možda ovaj put bude drugačije u Hrvatskoj. Naišla sam na super komentar ispod objave Ivane Kekin na X-u. Kaže Ivana da ne može vjerovati da je HDZ treći put osvojio vlast, netko joj komentira HDZ svima ide na živce, a opet ovo puno više govori o vama. Ivana je psiholog, nadam se će uspjeti protumačiti poruku. Ivana nemojte zaboraviti povesti Maju Sever, ona isto misli da je smrt slobodnog novinarstva ako država prestane financirati govor mržnje. Majo ne bojte se neće, ako kojim čudom i prestane, financirat će to grad Zagreb. O tim financijama je isto baš zanimljivo čitati, naveliko se proračunskim novcima grada Zagreba financiraju udruge ideološki i prijateljski bliske gradonačelniku. Ali to vam nije korupcija kao kod drugih stranaka već se to zove transparentna dodjela novca ako se radi o novčanom pogodovanju stranke (ne)Možemo.
Sjećate se našeg Marka i njegove kravice? Bome Marko vrhunski odradio polufinale Eurosonga, svaka čast. Nisam gledala, upalila tv da vidim sažetke i kad su prikazali Irsku djeca počela vrištati od straha. Bome sam se i ja uplašila. Lijepo sam vam rekla kada sam pisala prvi put o Marku da na Eurosongu ima sotonizma i previše. Bome ga je ove godine previše. Irska je bila koliko se sjećam katolička zemlja. Zar nisu imali nikog osim đavla za poslati na natjecanje? A i neke druge zemlje se silom trude biti što luđe. Nije ludost sramota, može se liječiti, problem su ovi što se samo prave ludi. A možda i za njih postoji i prava dijagnoza.
Dakle, Marko trenutno stoji ovako. U Hrvatskoj ga podupiru mediji, čak i ovi glavni. Počeli su ga napadati vjernici jer po njihovom mišljenju on ne može biti vjernik i tako se ponašati. Tako da je osim glazbe u središtu priče oko Marka i živa rasprava može li on bit vjernik. Takav razvoj događaja oko Eurosonga sigurno nitko nije očekivao. Marko je jedan od jako rijetkih javnih osoba koje po definiciji ne pripadaju izvođačima duhovne glazbe, a koji je eto ničim izazvan javno progovorio o svojoj vjeri. Tony Cetinski prije njega, sestre Husar još prije, i to je to. Koga se još možete sjetiti? Ali Marko nam je dao da imamo o čemu misliti. Neki dan čitam njegovu izjavu, citiram: ”Lako je moguće da je ovo teško pucanje u nogu, ali ja ne mogu drugačije. Moraš reći ono u što vjeruješ. I dalje je tu strah. Znaš, ono, mi dođemo tu na pretpartyje, jedemo svi skupa i ja se križam prije jela.” Koliko god to bilo nevjerojatno, ovo je dakle u današnje vrijeme hrabrost u Hrvatskoj, pogotovo u Europi. Kontinent koji je po definiciji kršćanski, stari, temelj kulture kako se voli nazivati, postao je kontinent koji ruši svu svoju tradiciju do temelja. U toj kršćanskoj Europi hrabrost je reći da se prekrižiš prije jela. Hodati i nastupati odjeven u đavla je postao znak kulturnog napretka. Nekad ne tako davno u prošlosti Europe to je bio samo znak da igraš za tamnu stranu.
Očekivano je da Marka napadaju dežurni mrzitelji svega kršćanskog, ali barem meni nije očekivano da ga toliko napadaju ovi koji za sebe misle da su pravovjerni vjernici. Sad ljude muči pitanje može li Marko biti vjernik i otići nastupiti na Eurosong? Nemojte biti naivni, ako Marko izgubi sigurna sam da Index ima spreman tekst s naslovom ni Bog mu nije pomogao. Ako pobijedi, hm, što onda? Bit će prepopularan da mu se rugaju zbog vjere. Pat pozicija. Barem za Index. Možda Indexovi novinari povedu novinare iz Telegrama na duhovnu obnovu da vide što tamo ima. Nekada zaista nije teško pročitati osobu i njene namjere, ali nekada nam je to skriveno. Nekada je eto potpuno otkriveno poput Irske ove godine. Ili Indexa. Nemamo tu što drugačije tumačiti. Ali nekada jednostavno imamo srce zatvoreno za mogućnost da se netko popravi, promijeni, da nakon dugog niza lošeg napravi nešto dobro. U pravilu predrasude nisu bez temelja i neke stvari automatski povezujemo na temelju iskustva. Ali često u životu puno gori ispadnu oni koji se prave fini od onih koji kažu i ja sam grešan. Jeste li znali da postoji i kršćanska verzija Eurosonga? Taj festival se zove ”Luminous side of force”, a prije tri godine na njemu je pobijedila naša Vanessa Mioč. Tamo bi možda prošla jedna druga Markova pjesma, jučer su je svi masovno dijelili, ako još niste čuli guglajte, zove se ”Ne daj mi Oče”.
Ne razumijem zašto jednostavno ljudi ne mogu biti sretni jer je dečko napravio velik uspjeh. Realno za dečka iz malog mjesta u Istri ovo je veliki uspjeh. Zašto općenito ljudi nisu sretni? Stalno nam nešto fali. Evo neki bi bili sretni da je HDZ izgubio. Ali eto nije. Drugi su sretni jer nije izgubio. Treći nisu sretni jer se neće mijenjati ministrica kulture. Čini se da su neki koji su izgubili sretni jer se ministrica neće promijeniti, njima odgovara. Sreća je relativna. Teško je stalno biti nesretan i u svemu tražiti nešto loše. ‘Ajmo tražiti u drugima ono dobro, ‘ajmo biti radosni. Nije na nama da baš sve sami popravimo, da budemo dežurni kritičari apsolutno svega. To ne znači da nemamo dužnost raditi dobro za sebe i za druge. Ali možemo napraviti onoliko koliko možemo, ostalo prepusti Bogu, On zna puno bolje zašto i kako. Ipak prvenstveno trebamo gledati kako popraviti sebe jer smo odgovorni prvo za sebe. Ovi što će sjediti u Saboru i Vladi su odgovorni i za sebe i za nas. Nije problem i sramota ako nas ljude iznevjere, ljudi će im pola toga zaboravit do idućih izbora, ali možda da razmisle da položaj znači i odgovornost, pa da razmisle kojeg posla se prihvaćaju. Bog sve pamti. To baš često zaboravljaju. Ljudi često zaboravljaju i da konačan sud nije u njihovim rukama. Češće od ovoga ljudi zaboravljaju da će taj sud doći, pa žive kao da su oni jedina sila koja postoji. Nije na nama da ljude sudimo, nego da ih koliko možemo pomažemo i volimo. Pavao je bio Savao. Ljudi u njemu nisu vidjeli Pavla, ali Bog je. Ipak je bilo važnije on što Bog vidi. Pitam se ponekad stvarno što on u nama Hrvatima vidi. Na toliko malo nas imamo toliko puno vrhunskih sportaša, glazbenika, znanstvenika, dobrih ljudi koji znaju koji su im temelji. Koji su hrvatski temelji. Imamo i toliko Juda koji bi za škude sve izdali. A Bog kao da ne želi odustati od nas. Koliko god se mi trudili uništiti sami sebe. Svako malo nam pošalje nekoga da nam opet da malo radosti. Pitam se zašto toliko vjeruje u nas.