Nasmijala sam se neki dan kad sam naletjela na službenu izjavu grada Zagreba da su odlučili ne kositi neke livade jer pomažu staništima divljih pčela i muha lebdjelica. Pa sam još jednom pročitala s razumijevanjem pa mi opet nije bilo jasno. Čini mi se da nije problem u mom logičkom razmišljanju nego u tome što meni njihovi potezi nisu u kategoriji razuma i logike. Ako se zagrebačka gradska uprava želi baviti pčelarstvom onda su mogli nabaviti košnice i to napraviti kako treba. Oni se izgleda bave samo zujanjem po gradu. Kod nas se sve kosi jer nije baš lijepo kada korov toliko naraste da te mora biti strah proći pokraj visoke trave jer nikad ne znaš što će iz nje izaći. Livade ambrozije isto nisu baš neko stanište za pčele, ali možda se pčele prilagode klimatskim promjenama pa krenu raditi med i od otrovnih biljaka. Priroda je čudesno stvorena. Barem imamo čisti primjer kako trava kod susjeda nije zelenija, nego samo dovoljno visoka da sakrije njihove nedostatke.
Zanimljivo je bilo jučer svjedočiti ovom energetskom kolapsu. Nestalo struje u četiri države, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Albaniji. Dakle mi smo se ufurali u našu energetsku neovisnost, ali smo povezani dalekovodom sve do Albanije i Grčke, pa njihov problem automatski postaje i naš, a naša neovisnost nabrzinu ne izgleda baš tako neovisno. Kažu krivac za ovo su visoke temperature. Ok, je li ikada ranije bilo visokih temperatura? Povijesni podaci govore da je bilo, čak i viših ekstrema nego što je bilo ovih dana. Samo u povijesti nikada nije bilo ovoliko klima uređaja, servera i strojeva koji su tu istu struju crpili u rekordnim količinama. Propagira se industrija koja prodaje priču da je budućnost čovječanstva u razvoju umjetne inteligencije, koja je ekstremno visok potrošač električne energije, a istovremeno nas uvjeravaju da je problem u broju stanovništva koji ostavljaju karbonski otisak. Europljani se baš trude da iza sebe ne ostavljaju potomke pa će njihovi otisci brzo biti izbrisani, skroz su ozbiljni u svojoj ekologiji. Bolje da umjetna inteligencija i njene potrebe za energijom nadvladaju neke druge stanovnike kontinenta nego njih. Kao da se netko baš posebno trudi uništiti čovječanstvo. Ne planet, nego čovječanstvo. A ova svakodnevna meteo psihoza je zaista postala prenaporna. Ljeto je, bit će vruće, zima je, bit će hladno. Kada danima bude prevruće uglavnom to završi ljetnim nevremenom. Viđeno već sto puta. Ali sve ostalo uz ovo vrijeme u kojem živimo ga čini jako, jako čudnim vremenima, kao da smo u vlaku koji nema kočnice i juri prema provaliji. Čini mi se da su kočnice popustile negdje oko korone, kao da ih je netko prerezao.
Razmišljam ovih dana kako je lijepo kad odrasteš do te mjere da se ne raduješ tuđoj nesreći. Kad vidiš da netko opet napravi nešto loše da ti ga zapravo bude žao, pa ti je draže u srcu reći koju dobru riječ za njega nego oholo bacati kamenje na čovjeka koji je na podu. Tužno je kada čovjeka pobijede vlastiti poroci, teško je riješiti se loših navika. Ali nije to baš lako, treba se čovjek zaista potruditi biti bolji i jači od samog sebe. Puno je lakše kriviti sve druge za vlastite greške, nego preuzeti odgovornost. Međutim u takvim situacijama barem vidiš kakav je tko čovjek. Ljudi su inače skloni likovati nad tuđim neuspjesima. Puno više nego što su skloni slaviti tuđe uspjehe. Tako da su sada svi oni kojima Dalićev uspjeh ide na živce došli na svoje. Trener koji godinama bilježi svjetske povijesne uspjehe bi sada trebao valjda biti posramljivan zbog dvije utakmice, ne samo on nego i jedinstveni Luka Modrić. Posramljuju ih oni koji vjerojatno ne mogu pretrčati 500 metara i nisu nikada napravili nijedan sportski uspjeh. Opet situacija gdje točno vidiš kakav je tko čovjek. Najružniji komentar mi je naravno opet bio Šprajcov, Gospa u avionu dolazi upomoć reprezentaciji. Jadan li je taj Šprajc i ta ekipa koja se tako hrabro ruga s našom Majkom. Ja evo osobno nemam hrabrosti za tako nešto. I koliko god meni ta ekipa i Šprajc išli na živce meni ih je žao jer su uništili sami sebe, a svojim djelovanjem uništavaju i brojne druge, tako da je njihova odgovornost na razini one zapovjedne. Sreća ne sudim ja nego netko drugi čije srce je puno bolje i veće od mog. Inače, kad smo kod Gospine pomoći, ona nam hita u pomoć već 2000 godina, čak i kada ju mi ne zovemo, zato što zna da će nam pomoć trebati. Gospina pomoć je inače uvijek tako nevjerojatno velika i snažna da ju nazivamo čudom. Jer se ne može drugačije opisati. Čuda su naravno moguća, događaju se, moguće je i da ćemo pobijediti Italiju i osvojiti prvenstvo, ali da bi čudo bilo moguće prvo treba imati vjeru. Bez vjere nema ni čuda. Moguće je i da će se nekim čudom zaustaviti ovo zlo u svijetu koje na nevjerojatno ružne načine uništava čovjeka. Gospa ovih dana u Međugorju posebno traži naše molitve. Ona sigurno zna bolje od nas. Zato vjerujte i budite ljudi, ako želite biti na strani pobjednika ne zaboravite da je rekla da će na kraju pobijediti njeno Bezgrešno srce. Pa priključite se pobjedničkom timu dok još imate vremena. Vjeruj moja Hrvatska.