PIŠE: Helena Valentić
Šokirani su novinari mainstream medija znanjem naših maturanata, posebno znanjem, odnosno neznanjem hrvatskog jezika. Mislim, i ja sam baš u šoku, pa naš standardni hrvatski jezik možeš čuti na svakom koraku. Samo treba upaliti bilo koju televiziju i čuti novinare kako ne znaju pravilno niti govoriti niti izgovarati. Naravno da svatko od nas ima svoje narječje, svoj dijalekt, ali ako imamo hrvatski onda molim lijepo govorite hrvatski. Nešto što bi trebalo biti razumljivo samo po sebi nažalost je postalo nešto što bi ponovno trebalo tumačiti.
Hrvatska se nakon skoro 33 godine samostalnosti iz odrasle dobi ponovno vraća u pelene. Na svim područjima. Očito ćemo ponovno morati naučiti sve životne lekcije jer smo ih jako brzo zaboravili. Prvo onu lekciju tko smo i što smo. Onda tek ostale lekcije, među njima i onu o jeziku. Dakle imamo hrvatski jezik, ne srpsko-hrvatski kako možete vidjeti u naslovima nekih dnevnih novina. Postoji hrvatski jezik i postoji srpski jezik. Postoji makedonski, mađarski, talijanski, njemački. Ne postoji hrvatsko-njemački niti hrvatsko-engleski. Nemamo srpsko-hrvatske redatelje, imamo samo redatelje i novinare koji u svojoj glavi još uvijek žive u zemlji koja već 33 godine ne postoji. Ali nikako da to prebole. Mi u Slavoniji smo navikli i na paradajz i na šarafciger i na šta je bilo i di si, ali znamo da za paradajz postoji riječ rajčica, da postoji što i gdje si i znamo koje riječi se upotrebljavaju u standardnom jeziku. Mi nekako znamo red. A red je, ako postoji riječ stupanj, onda nema potrebe forsirati riječ stepen. Ne mora odjednom sve biti vrh, top, ekstra, najlajkanije i folovano sa hiljadu prikaza. Postoje i pregledi. A prikaza se možemo nagledati svakodnevno. Nemam ja ništa protiv svih tih riječi, ali molim lijepo da mi ne uništavate djecu svojom lijenošću zbog koje vam se ne da ni potruditi se pravilno govoriti. Ako ne poštujete i ne volite svoje nemojte se čuditi kada to izgubite. I još se čudite djeci što ne znaju.
No pustimo mi naše nacionalne teme, naši su kamilica naspram onoga što rade Francuzi. Otvorili su Olimpijadu. I nakon tog bolnog prizora za oči, srce i dušu ne znam odakle krenuti, koju poruku poslati? Sinoć nam je svima iz Pariza poslana vrlo jasna i nedvosmislena poruka. Ponovno ”umjetnost” sasvim slučajno na najgori mogući način izruguje temelje kršćanstva, najsvetiji dio onoga u što vjerujemo. Povjerovat ću im da je to umjetnost ako na ceremoniji zatvaranja isto tako izrugaju islam i judaizam. Ali neće, ne brinite. Ja se ne želi rugati ni s kim i ni s jednom vjerom, poštujem sve i tražim samo da i vi poštujete moje. Molim vas nemojte se stalno izrugivati s mojom vjerom i mojim Bogom. Ne morate uopće biti kršćanin nego samo morate imati malo zdravog razuma da i vama to izgleda prestrašno i uvredljivo isto kao i meni. Francuzi su se baš jako potrudili da nam pokažu tko su. Imali su i zlatno tele i jahača apokalipse i Sodomu i Gomoru i dijete koje su doveli među njih. Valjda da pokažu da nam mogu uzeti i djecu. Kao da su otvorili vrata pakla da i ovi koji još nisu unutra vide kakvi se likovi tamo skupljaju. Manifestacija moći. Nema više skrivanja, sve je na pozornici, svjetla svih reflektora su uperena na zlo. Džabe se sportaši, a posebno sportašice, trude biti najbolji kada umjesto neke od najboljih sportašica olimpijski plamen zaslužno nosi muškarac obučen i našminkan, ne kao žena, nego kao nešto što je nastupalo na otvorenju Olimpijade. Uništili su glazbu, filmove pa sada moraju i sport.
Barem nam je Rada mogla biti sretna jer su se sinoć u Parizu svi klanjali zlatnom biku i pljeskali sotonističkim ritualima, nisu bili na misi. Ali ono, klanjanje zlatnom biku. Ni nakon 2000 godina ne mogu smisliti neki drugi simbol. Pa zlatno tele je davnih dana prokazao još sveti Ilija. Nekoga srce boli zbog uvreda Kristu, nekoga eto boli kad ga se ne vrijeđa. No ovo sve ima i dobrih strana. Nekima treba baš jako šokantan prizor da im se pamet povrati. Ako je redatelj ovog svetogrđa sinoć radio sve po pismu, onda on jako dobro zna kako to pismo završava. On gubi. Ali očito se neće predati bez borbe. Navijestio nam je rat. Bojim se da nas to i čeka. Svatko s malo zdravog razuma vidi da se kršćanski svijet, kultura i civilizacija urušavaju. Nije mi žao zbog mene, žao mi je zbog moje djece i njihove djece. Ako još uvijek mislite ma to je sve samo zabava i ništa strašno, razmislite još jednom. Nije to samo zabava. Nisu to nikakve ugrožene skupine koje samo nevino traže svoja prava. Nisu oni ni jadni ni ugroženi. Od svih umjetničkih mogućnosti koje su imali oni su baš eto slučajno izabrali izrugati se Isusu i posljednjoj večeri. Aha, OK, eto slučajno i umjetnički na vrhuncu. Oni su zauzeli svoju stranu i oni neće stati dok nam ne preokrenu cijeli naš svijet. Na kojoj su strani, pokazali su vam sinoć. Ne možete u isto vrijeme sjediti na dvije stolice. Ili plješćete ovoj predstavi od sinoć i uživate u prizoru ili vam se od nje smuči i sklapate ruke i molite za milost. Tko god plješće ovoj ekipi svoju stranu je izabrao. Ne zaboravimo da su svi europski političari sinoć bili tamo. Bio je i naš premijer. Nadam se da nije bio oduševljen predstavom. Za razliku od nekih drugih on ima djecu pa se sve nadam da će zbog njih progledati. Nada umire posljednja.
Naš Bog je spor na srdžbu, on je beskrajno milostiv, ali je i beskrajno pravedan. Sodomi i Gomori je došao kraj. Doći će i ovome. Vrijeme je da se izdignemo iznad svakodnevnih stvari i ozbiljno shvatimo ovaj duhovni rat koji bjesni dok se ne pretvori u pravi. Možete misliti da sam luda, nije me briga, nisu ni moje oči uvijek bile otvorene, ali sam zahvalna što su se ipak otvorile. Ne možete biti kršćani na papiru, krstiti djecu i onda ih nikada više ne odvesti u crkvu, ne naučiti ih da sklope ruke i da se pomole i prije jela i prije spavanja. Ne možete govoriti da ste kršćani i onda ovo sve shvaćati olako i pustiti djecu u ruke ovome zlu. Ne možete na sve ovo biti ravnodušni. Nisam ja obilazila redakcije moleći ih za priliku da pišem niti sam ikada mislila da ću ovako javno govoriti. Prilika mi je doslovno pala s neba. Ako barem netko otvori oči zbog ovoga što govorim, Bogu hvala! Ako mislite da sam luda, nema veze. Na kraju će biti bitno samo što Bog misli. Ne zaboravite da je Bog iznad svega, niti zlo ne može što i kako hoće nego onoliko koliko Bog dopusti. Nije me briga što svijet misli, ne bio trebalo biti ni vas. I svetom Iliji su se smijali. Pa je Bog poslao oganj s neba, uništio zlatno tele i više im nije bilo smiješno. Lude svijeta Bog izabra da posrami mudre. A i rekli su da će i sveti Ilija doći još jednom prije kraja vremena. Kako je krenulo, čini mi se da sedla konje.