PIŠE: Helena Valentić
Dobra vijest je da je odgođen početak školske godine. I da je vruće jer je ljeto. Naišla sam na još jednu po meni dobru vijest koju je primijetila jedna skroz nedobra osoba, da ne kažem zla. Dakle Rada Borić drži govor u Hrvatskom Saboru i kaže, citiram: ”najviše me zabrinjava obrazovanje i svjedočim i sama, stanujem u kvartu gdje je velika crkva, i moram reći da boli me srce, kad nedjeljom vidim stotine i stotine mladih ljudi kako idu tamo… i mi se moramo zauzeti više… probati gurati od lokalnih razina do državnih…obrazovanje, kako nam izgleda obrazovanje, budući da znamo koja je pozicija vjeronauka.” Rada je ovo izgovorila u tolikom šoku kao da su ju polili blagoslovljenom vodom. Iskreno mene bi bilo srah biti blizu Rade bez blagoslovljene vode ili krunice u rukama. Radu boli srce što unatoč tome što godinama ona i njoj slični vladaju domaćim i svjetskim zapadnim medijima i ispiru mozak generacijama i generacijama, ljudi ipak misle svojom glavom i to drugačije od nje. Mladi ipak još uvijek idu i u crkvu i na vjeronauk. Rada uporno želi srušiti Crkvu, a lijepo je rečeno još prije 2000 godina da ju ni vrata paklena, na koja ona očito svim silama želi ući, neće nadvladati. Dakle, Rado nećeš ni ti.
U Saboru je dakle organiziran okrugli stol na kojem je predstavljeno „Izvješće o kršenju prava na slobodu vjeroispovijesti muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini“, u organizaciji udruge ”U ime obitelji”. Baš u isto vrijeme Možemo organizira svoj okrugli stol s temom ”Antirodni pokreti i nasilje nad ženama”. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić izabrala je sudjelovati naravno na ovom možemovskom jer je očito boli srce u istim situacijama kada i Radu Borić. Iako se s moliteljima svi rugaju, nazivajući ih klečavcima, vrijeđaju ih, bubnjaju im po glavi, urlaju na njih, izvode svoje performanse kojima ponižavaju i njih i njihovu vjeru, a ovi doslovno samo mole, Rada i društvo i pravobraniteljica to ne smatraju kršenjem prava, ali ih i sam spomen te molitve toliko uzruja da odmah moraju i one organizirati svoj stol baš u isto vrijeme. Retorika o tome kako Rada, Benčićka pa očito i naša pravobraniteljica štite nečija prava je postala toliko jeftina i izlizana da je dosadila valjda i njihovim sljedbenicima. Čak je i SDP izabrao radije prosvjedovati na prvom skupu nego sudjelovati na drugom. Dakle, ako niste znali sada imamo i antirodne pokrete. To su vam ovi pokreti koji ne žele da nam se svi mladi pretvore u slova abecede jer će im netko još od vrtića govoriti da je to baš super. Ali Rada je shvatila da u skladu s njihovom borbom koja uvijek traje moraju svako malo imati novog neprijatelja, pa evo, sad imamo i antirodne pokrete. Inače, povijesne činjenice toga kako su pojedini liječnici u Njemačkoj pa poslije toga u SAD-u utrli put odvajanju roda i spola, a na koje se Rada poziva kao na izvore literature, su toliko mučne i gadljive da poslije toga ne možeš na Radu i kolegice gledati nikako drugačije nego kao na osobe koje su davno poslale dušu na onaj drugi svijet, podzemni. Možda bi predsjednik Sabora trebao pozvati nekoliko svećenika koji se razumiju u ove borbe svjetova da blagoslove saborske prostorije, zastupnike i članove Vlade i izmole nekoliko prikladnih molitvi, pa možda bi se onda opet kršćanske stranke pretvorile u kršćanske, a ove ostale bi možda spasili njihovih muka. Svakako se nadam da će se naći neki razboriti duhovnik za našeg premijera i ministre, nije ni njima lako. A ni nama s njima.
No iskreno i meni nekada ide na živce što i sama poklanjam toliko pažnje Radi i sličnima, ali što da radim, lakše je kada upoznaš neprijatelja pa znaš s kim se boriš. Teško je nekada prihvatiti da su neki ljudi ipak zli. Ali nažalost to je tako. Nego bilo bi zanimljivo da jednom netko pita npr. Radu ili Benčićku ili Kekinku, ono kad idu spavati kom se one mole? Ili kada ujutro ustanu jel misle da je to tako normalno da se svaki dan probudiš živ i zdrav. Ili ako se netko njihov razboli, umre ili mu se nešto dogodi, što onda rade, je li se mole ili naprave novi transparent za Maju Sever da im ona to odradi s par krugova po trgu bana Jelačića. Jel one stvarno misle da su priče o raju i paklu samo priče pa im je svejedno. Gdje će im duša? A da, očito su je već prodali. Jadne vi žene koje mislite da je Radi i ekipi stalo do toga da vas spasi. Rada i društvo su u biti nebitni za vječnost, ali su jako opasni za sadašnjost u kojoj živimo.
Čudna je ova naša sadašnjost. Zaista je čudno i nevjerojatno koliko su ljudi egoistični, bahati i bezobrazni, kako će žene prije povjerovati Radi nego Svetom pismu. Ljudi misle da su glavni, nedodirljivi, sve je onako kako oni hoće, kako oni žele, ne poštuju nikoga i ništa, bitni su samo oni i njihov ego. Jako puno ljudi, zapravo većina ljudi koje poznajem, život uzima zdravo za gotovo, jednostavno ga ne cijeni. Ni svoj ni tuđi. Osobno najtužnije i najstrašnije mi je koliko su Rada i njoj slične žene i muškarci posvećeni borbi protiv života. Na svim područjima. Kako taj život i sami sebe shvaćaju tako olako. Abortus smatraju normalnim, nakaradnosti novo normalnim, modernim. Život im ima smisla samo ako ugađaju samo sebi i svojim egoističnim i hedonističkim prohtjevima. Za njih očito ne postoji Bog niti mjere život po Njemu, nego samo po sebi. Takvi ljudi su sami sebe pretvorili u mala božanstva čijim prohtjevima se svi trebaju klanjati. Rada i ekipa žele zatrti našu religiju pod izlikom naprednosti, autonomije sveučilišta i borbe za ljudska prava. Rada želi zatrti našu religiju i naše poimanje svijeta jer ona ima svoju religiju, koja je za razliku od naše agresivna, opasna i iako se pravi ateističkom zapravo štuje onoga koji oduvijek sve ljude želi uništiti, nikako spasiti. Ne radi se ovdje o borbi za ljudska prava, ovdje se radi samo o čistoj borbi za ljudske duše.
I uvijek i uvijek ponovno se zapitam je l’ se oni ikada zapitaju gdje će im duša? Ono, je l’ im to ikada prođe kroz glavu? Je l’ im ikada padne na pamet da se nisu sami stvorili, da nisu sami zaslužni za još jedan proživljeni dan, da će sutra možda doći njihov kraj? Neki ljudi to jednostavno znaju, a neke treba dobro prodrmati neka nesreća, tragedija ili nešto tako da si to osvijeste. Ljudi koji to znaju u pravilu ne kukaju, nisu najglasniji i nitko ne primjećuje njihove unutarnje borbe jer oni sami to ne ističu. Ljudi koji su odlučili prihvatiti činjenicu da ne živimo vječno i da nije sve u njihovim rukama, prihvaćaju život i okolnosti koje im nosi, nose se s njima na dostojanstven način i znaju i patnju pretvoriti u blagoslove. I ne mogu na ove gledati nikako drugačije nego samo sa sažaljenjem. Zamislite na trenutak da znate npr. koliko još vremena vam je ostalo. Vama ili nekom vašem bliskom, kojeg baš volite. Zamislite jel bi u tom slučaju išli kod Rade ili bi ipak riskirali pa otišli potražiti posvećene ruke koje mogu dati odrješenje grijeha? Jer što ako Rada nije u pravu? Što ako kada umrete ipak ima netko veći od vas, netko tko će vas suditi po vašim djelima, netko kome je srce sretno kada mladi idu na misu, a ne na prosvjede Maje Sever. I na Radine seanse.
Danas mi je opet dan kada je teško pisati o nebitnim stvarima, ali nažalost ljudi su toliko slijepi da neke stvari ne shvaćaju ni kada u njih gledaju ni kada slušaju Radu Borić. Tako mi je žao ljudi. Ljudi koji u ovom ubrzanom tempu života cijene samo sebe, samo materijalno, samo sebe uzdižu i samo sebi ugađaju. Koji uporno drugima čine zlo. Koji nemaju vremena za supružnika, za djecu, za prijatelje, koji nemaju vremena ni za Boga. Valjda misle da sami mogu sebi odrediti to vrijeme koji im je na ovo svijetu poklonjeno. Ali ne mogu. Koliko god mislili da ste nedodirljivi niste. Nije nitko od nas.
Teško mi je danas jer je danas prije tri godine bio posljednji dan na ovom svijetu nekome za koga nikada nisam mislila da ću ga izgubiti. Ali Bog je imao drugačiji plan. Plan umiranja i plan rađanja. Kojeg nitko ne poznaje. I tu ništa ne možeš. Možeš samo Bogu vjerovati, imati pouzdanja. Možeš samo s vjerom prihvatiti da Bog zna bolje,da zna zašto i da i njegovom planu sve ima smisla, koliko god se nama činilo da nema. Možeš izabrati hoćeš li mu vjerovati i kada je teško i kada se čini da bolje da se suobličiš lošim stvarima ovog svijeta. Možeš uvijek izabrati dobro. Ima već da sam to zapisala, ali nisam ovdje pa ću se ponoviti.
Nekako mi se čini da je čovjek najbliži Bogu u trenutku rađanja. Kada nosiš dijete, približava se termin poroda, bojiš se, pripremaš, znaš da se to mora dogoditi, a opet nisi spreman. I znaš da će biti, znaš da mora, ali ne znaš kada. Jer nije to u tvojim rukama. Nije. Taj trenutak određuje onaj koji je taj život i dao. Ne možeš sam. Možeš samo vjerovati i prepustiti sve u Božje ruke. Dočekati život. Jer je život milost. Dar. Zahvalnost. Ali ne znaš koliko ga imaš, koliko ti je vremena određeno. Jer nitko ne zna ni dana ni časa. A znaš da će i taj kraj jednom doći, ali kao da se za to nitko ne priprema. Ne znaš što je određeno tebi, tvojoj djeci, tvojim bližnjima. Ne znaš. Možeš samo vjerovati. Vjerovati u dobro, činiti dobro, biti dobar čovjek, biti svjetlo ljudima oko sebe… Jer djeca smo Božja. On nas je stvorio. Darovao. On zna naš put. Mi ga ne znamo. Teško je kada naš ovozemaljski put završi. Teško je kada netko koga osjećaš vječno svojim ode. Ali ako vjeruješ, znaš da on nije izgubljen. On je u vječnosti. On je živ. Jer život i ljubav nikada ne prestaju. Samo se mijenjaju. Volite svoje, volite život, budite zahvalni svaki dan, budite svaki dan svjesni da je taj neki obični dan bio blagoslovljeni dan. Ne bojte se života. Ne bojte se djece. Imajte djecu. Teško je to iz dana u dan…ali pokušajte biti pripremljeni, jer zaista ne znamo ni dana ni časa. Nije u našim rukama. Nemojte misliti samo na zemaljsko. Jer sve zemaljsko ostaje. Nemojte zbog zemaljskog izgubiti nebo. Nosite sa sobom samo svoju dušu. Svoje srce. Nek’ ono bude dobro. Jednog dana će sve imati smisla. Cijela vječnost vas čeka, nikada ne znate kada ćete u nju krenuti.