Zamislite samo da je otvorenje Olimpijskih igara bilo prije europskih izbora. Zamislite samo koliko bi naših sugrađana izašlo na EU izbore da im je ovo sve bilo servirano i ranije. Bilo je, ali naše sugrađane nije to zanimalo. Sad ih je eto malo razbudilo pa su shvatili da Europu vode ljudi kojima je otvorenje bilo super. A oni ostali kući i nisu glasali jer su mislili da se nas Europa ne tiče. Zamislite da je koncert u Imotskom bio prije naših parlamentarnih izbora. Zamislite samo broj glasova te opcije kojoj bi Thompson bio gost na predizbornom skupu. Zamislite samo.
Hrvati su godinama zamišljali vlastitu državu. I onda kad su je napokon dočekali, dogodile su se stvari koje nisu mogli ni zamisliti. U njihovoj zemlji im se rugaju. S njihovom borbom i njihovom vjerom. U Hrvatskoj je bio rat u kojem smo mi pobijedili. Jugoslavija je nestala. To je povijesna istina. Ovu istinu i danas mnogi ne mogu podnijeti. Nažalost to je tako. Pogledajte medije koji su se digli na zadnje noge čim je Thompson izašao na pozornicu. Kurir, pardon, Telegram, imao noćno dežurstvo. Čim su krenule Čavoglave odmah su dignuli objavu u kojoj su šokirani sramotom iz Imotskog. Ja sam samo šokirana količinom mržnje koju novine sipaju po Hrvatskoj i katolicima. No medijske kuće u Hrvatskoj danas su uglavnom u rukama ljudi koji etnički pripadaju onima protiv kojih smo se u Oluji borili, tako da je onda sve jasnije. Godinama se već sustavno radi na propagandi da je svako domoljublje odmah ustaštvo, da je domoljublje sramota, da je svatko tko osjeća ljubav prema svojoj domovini automatski fašist koji je vjerojatno uz to još i neuki katolik. Godinama već je sam spomen Marka Perkovića Thompsona nepoželjan. Čovjek nikome ništa nažao nije napravio. Srpske pjevačice kojima je Oluja trn u oku su dobrodošle. Danas ljudi koji su našu zemlju branili moraju podnositi jugoslavenske zastave koje se vijore na paradama ponosa, proslavama u Kumrovcu, paljenju trnjanskih kresova i tako dalje. Ona ista zastava pod kojom su nas ubijali i granatirali, koju smo porazili u ratu, sada nas opet osvaja, ali kao ne ratujemo, kao smo u miru. Ratujemo samo papirima, obrazovnim sustavom i kulturom. Oni koji su naše ubijali i ’91 i ’95 još uvijek nisu ni suđeni ni u pritvoru. Zato je jako važno da svi znaju što je bilo.
Zamislite sada nekoga tko je svoje dijete u ratu izgubio, nikada ga nije našao, ne zna gdje mu je grob, nekoga tko već trideset godina ima samo molitvu i nadu, kako mu svake prve subote u mjesecu pametuje s ekrana netko tko se ruga molitvi i krunici i to radi držeći transparent kojim vrijeđa Oluju i domovinski rat. Ne morate zamišljati, samo pogledajte prosvjede prošle subote na zagrebačkom trgu. Zamislite. Te majke, ti muževi i žene će svojima itekako reći što je bilo. Danas u Hrvatskoj imamo pučku pravobraniteljicu koja se snebiva zbog koncerta Zečića, Bulića i Thompsona, javljaju se abeceda udruge koje su zgrožene, brže bolje se šalje policija da čuva spomenik Tinu Ujeviću, predsjednik Republike je u šoku. HDZ se javio da eto sad nisu OK ni jugo zastave, ali ni za dom spremni, da bude vuk sit i ovce na broju. Istovremeno HDZ-ov Mate Franković pozdravlja s ”Za dom spremni”. A eto, nikako da se dogovore. Ovi policajci što čuvaju Ujevića su vjerojatno bili sretni što mogu biti blizu koncerta, a ne čuvati granicu kroz koju prolaze deseci migranata dnevno. Koliko znam Ujevića još nisu uhitili, ne znam je l’ ga još čuvaju.
Ono što je dobro u cijelom ovom zgražanju nad Thompsonovim koncertom je to što su svi mogli vlastitim očima vidjeti koji su točno ti koji se nad time zgražaju. Opet Telegram, abeceda udruge, Dalija Orešković, Možemovci i pravobraniteljice. Jadni nisu ni svjesni da su vrijeđajući Thompsona i Imoćane svima nama zapravo učinili uslugu jer ljudi polako otvaraju oči, što je jako važno. Ljudi polako povezuju dva i dva. Jugoslaveni ne mogu prodati ideju Jugoslavije, ali su postali postali zeleni i šareni i svim silama guraju rodnu ideologiju. A jeste mislili da šarene zastave i komunizam nemaju veze jedno s drugim? Iste metode, samo druga naslovna slika. Danas će nas novi komunisti pokušati pregaziti pod izlikom borbe za šarena ljudska prava. Abeceda im došla kao naručena.
E vidite upravo zbog ove poveznice se iskreno nadam da barem u Hrvatskoj ovo šareno ludilo neće do kraja proći. Zašto? Zato što još ima ljudi koji se znaju što je bilo ’91 i ’95, pa znaju da neće biti dobro ako vlast preuzmu oni koji mašu istovremeno i dugom i petokrakom. Znaju da ta petokraka nije bila bajna. Znaju mladi i stari da ako nešto ruši temeljne postavke života kakvog poznajemo da to ne može biti s Božje strane. Znaju da je Bog stvorio muško i žensko, a ne 55 spolova. Pa ne gledaju na ove šarene pokrete kao na napredak civilizacije, nego kao njen sumrak. Novi svjetski komunisti globalno vode i prilično su jaki, ali kao da su ih kod nas ljudi većinom pročitali. Osim onih što nemaju sreće u razmišljanju. No ipak nije sve baš tako jednostavno. Šarena abeceda LGBTIQ je došla na slovo I i s ovim cirkusom oko boksačice na Olimpijadi nas pregazila k’o plitak potok. Svi smo naivno počeli govoriti da bi se trebalo nekim testovima, odnosno kromosomima utvrđivati je li netko muško ili žensko, a zaboravili da upravo ovi iz slova T, transrodni, koji su mijenjali svoje muško u žensko i obrnuto tom metodom mogu legalno biti proglašeni za ono što ustvari prirodno nisu. Do sada je bilo dovoljno kada se dijete rodi reći je li muško ili žensko. Zamislite samo te opasnosti koje će doći ako dopustimo da u laboratoriju netko određuje spol i koliko vrsta spola ćemo onda moći imati. Trebamo biti jako budni i ne padati na propagande. No nemojte se smatrati manje pametnim ako niste odmah o tome ovako razmišljali. Šarena abeceda je Sotonino maslo. A s njim se ne raspravlja jer je lukaviji od nas. U nikakve rasprave pod izlikom humanizma ne treba ulaziti. Sjetite se da poslije slova I dolazimo na kraj, dolazimo ni do čega. Već su ranije neki pali na foru da je gay paru brak potreban iako su mogli sklopiti istospolno partnerstvo, nešto što je na papiru isto. Oni su ipak htjeli da se to zove brak. Zašto? Zato što onda mogu usvajati i posvajati i umjetnom oplodnjom dobivati djecu. Sjetite se samo onoga Noe Kraljevića koji je bio žensko pa postao muško pa se vjenčao s nekom ženskom u nekoj crkvi pa imao papir da je u braku i otišao po djecu u Zambiju. I dalje čekamo što je sa sudom u Zlataru. Turudić očito puno radi, nema ga u medijima. Pedofiliju su abecedne udruge već počele lagano ubacivati kao prihvatljivu, sad samo čekam naslovnicu Kurira, pardon Telegrama, a možda bude i na Indexu i Kod nas doma, kako bi trebalo zbog humanosti dopustiti surogatstvo. Znate ono kad platite nekom drugom da umjesto vas bude trudan pa kupite od njega dijete. Skroz humano, samo i jezivo. Nekome je i eutanazija humana. Nekome i pobačaj. Ali na to su vas već navikli, je l’ tako, pa više o tome ne razmišljate. Probudili ste se tek kod slova T, a već smo na I i jurimo prema zadnjem. Dolazimo do toga da čovjeka ne određuje ni spol ni rod ni ništa. Dolazimo do uništenja čovjeka.
U Hrvatskoj još ima onih koji nisu zaboravili da su naše ljude htjeli uništiti. I Srbi i Osmanlije. Pa mi naš identitet i našu vjeru shvaćamo ozbiljno. Ne gledamo na ove šarene pokrete kao na simpatične, nego ih vidimo baš takve kakvi jesu. Kao samo zlo. Ne možemo blagonaklono gledati na horde migranata koje nam pokušavaju poturiti kao nužne. Bili smo mi dosta dugo pod turskom okupacijom. Gospa nas je upozoravala na opasnosti komunizma, samo su neki mislili da je ta opasnost prošla. Ali bome nije, još je gora i lukavija. Hrvatska se možda još stigne spasiti. Zato Bogu hvala što imamo Imotski. Imamo grad koji se ne srami pjevati o ljubavi prema Bogu i domovini. Imamo mlade kojih je tamo bilo više od 25 tisuća, koji nisu napravili nijedan incident, koji su mahali sa stotinama hrvatskih zastava, nijednom duginom. Imamo ljude koji vole svoje i poštuju tuđe i baš ih briga što neki Telegram misli o tome. Jer znaju da nije bitno što se priča nego tko priča. Oni znaju što je bilo. Kad bi svaki grad imao malo Imotskog, gdje bi nam bio kraj. Zamislite ovakav koncert u Zagrebu ili Splitu. Ne možete, tamo se zadnjih godina rade samo parade ponosa na šarene, ne na Domovinu i branitelje. Ne treba mrziti druge, ali treba voljeti svoje. Mi svoje volimo. Samo naše ne vole naši mediji i političari. Ako vaša djeca ne znaju što je bilo trebate im objasniti. Da znaju da se do države i do života ne dolazi bez muke nego u porođajnim mukama. Da znaju da je netko dao najviše što ima, svoj život, da bi njegovoj djeci bilo dobro. Danas opet trebamo obraniti Domovinu, od šarenih i naprednih. To dugujemo svima onima čije kosti još leže bez križa i vape u nebo za pravdom. Nemate pravo predati našu zemlju zlu bez borbe. Nemate pravo šutjeti na guranje djece u ruke paradama ponosa čak i kada pravobraniteljica za djecu u tome ne vidi problem, čak ni kada naši političari šutke odgledaju otvorenje olimpijskih igara. Nemate pravo šutjeti čak ni kada šute oni od kojih ste očekivali da neće. Nemate pravo šutjeti kada kršćanima žele zabraniti molitvu. Nemate pravo jer je petokraka ubijala naše ljude zbog te iste vjere, mučila naše svećenike i časne sestre, punila jame našim mladima. Da se oni koji su ovdje bili prije nas nisu borili ne bi ni vas bilo. Ne bi bilo države u kojoj vam Telegram pametuje kako ste sramota. Ali nema veze, i njima su branitelji to omogućili. Nego gdje je zapelo s ukidanjem Istanbulske? Još uvijek nam referendum nije zabranjen. Nešto ne čujem da ga je netko pokrenuo. Bolje da se borimo papirima dok još možemo, da ne bi opet morali puškama.
Datum naše Oluje je baš na dan na kojeg slavimo rođenje naše nebeske Majke. Nije to slučajno. Takve slučajnosti ne postoje. Zato sam optimistična. Naša najvjernija odvjetnica nas oduvijek prati, ona će nam izmoliti čudo, samo joj trebamo vjerovati. Trebamo moliti. Čuda ne rade ljudi, nego Bog. I prije nas je bilo manje pa smo opet pobijedili. Hrvate je već jednom spasila Gospa Sinjska. Gospa od krunice je već jednom spasila svijet. Imali smo vjeru. Naši stari su ju sačuvali da ju možemo imati i danas. Nikako se ne trebamo predati bez borbe. Učite djecu da znaju, da nam domovinu i vjeru sačuvaju i kada nas ne bude. Ako ne znaš što je bilo na otvorenju Olimpijskih igara pitaj nekoga tko zna. Ako se ne sjećaš tko je što radio u ratu pitaj nekoga tko se sjeća. Ako ne znaš koga pitati odi do Imockoga, tamo pitaj bilo koga.