Jučer smo obilježili Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Poimence su kao totalitarni nabrojani komunizam, nacizam i fašizam. Zanimljivo kako s jedne strane obilježavamo taj dan govoreći o ovim ideologijama u negativnom kontekstu, dok većina medija i političara danas provodi metode ovih ideologija koje kao ne podržavaju. Čak dobar dio političara i danas i dalje ponosno stoji ispod komunističkih zastava. Iako su službeno ove ideje proglašene totalitarnim režimima, one ako malo bolje pogledate doživljavaju svoj procvat u politikama modernih lijevih demokrata Zapadnog svijeta. Zovu se drugačije, ali metode i ciljevi su im zapravo isti.
Nedavno sam pogledala predavanje jednog istinski mudrog čovjeka koji je jednostavno objasnio da komunizam gdje god dođe sa sobom donese smrt. Ali prije toga uništi materijalno blagostanje stanovništva i uguši vjerske slobode. Mnogi se kod nas još živo sjećaju nestašica soli, šećera i goriva, a u nekim dijelovima svijeta poput Kube nestašica namirnica i lijekova je nažalost realnost koju žive i dan danas. Što se tiče gušenja vjerničkih sloboda i smrti, možda bi tu trebalo malo osvježiti pamćenje. Slučajno ili ne, baš dan nakon ove obljetnice katolički kalendar se spominje blaženog Miroslava Bulešića. Ne znam jeste čuli za njega, ali nije on umro baš tako davno. Miroslav Bulešić bio je hrvatski svećenik, Istrijan, koji je za vrijeme drugog svjetskog rata boravio na studiju u Rimu, a za svećenika je zaređen 1943. godine u Svetvinčetu. U to vrijeme u Istri djeluju čak tri vojske, partizani, fašisti i Nijemci, a blaženik je bio u nezavidnom položaju među narodom koji je patio i bojao se okupatora sa svih strana. Unatoč prijetnjama održavao je živom vjeru povjerene zajednice, promicao je često slavljenje euharistije, sakrament ispovijedi, zajedničku molitvu krunice, župne kateheze. Prijetili su mu s raznih strana i pokušali zabraniti slavljenje euharistije i dijeljenje sakramenata, a jedna krizma ga je na kraju koštala života. Naime, 24. kolovoza 1947. pratio je delegata svete stolice mons. Jakoba Ukmara kod dijeljenja svete potvrde u mjestu Lanišće. Unatoč tome što su pobunjenici pokušali spriječiti održavanje slavlja sakrament potvrde je ipak podijeljen. Blaženik se uputio prema župnom dvoru s monsinjorom, a pobunjenici su došli za njima, nasilno ušli u dvor, monsinjora ranili a blaženog velečasnog Bulešića usmrtili zadajući mu nekoliko uboda nožem u vrat, a njegova krv se rasula po prostoriji. Vlasti čak nisu niti dozvolile njegov pogreb u rodnoj župi, a zatvorili su i svjedoke ovog strašnog događaja. Miroslav Bulešić je dakle ubijen samo zato što je bio katolički svećenik koji je nastojao raditi svoj posao, brinuti se za povjerene mu vjernike. Možete li zamisliti da danas to netko učini vašem župniku? Da netko toliko mrzi katolike? Možda mislite to je danas nemoguće. Ali je li to stvarno tako nemoguće? Pogledajte samo koliko su agresivni i puni mržnje prosvjednici koji svake subote doslovno urlaju na okupljene molitelje, koliko je netrpeljivosti prema svećenicima koji se usude reći da život počinje začećem, da je Bog stvorio muško i žensko, da su poštenje i čednost vrlina, a promiskuitet i lopovluk grijeh.
Danas neke naše stranke koje su bile okupljene oko rijeka pravde koje su, barem za sada, presušile, također ponosno mašu srpom i čekićem i petokrakom. Baš ponosno. Pitam se tko je tu lud. Očito nismo ništa naučili od povijesti. Jučer je umro član jedne takve stranke, jedan od onih koji je bio glasan zagovornik smrti, Fred Matić. Nisam ga poznavala osobno i o pokojnima treba govoriti samo dobro, no ono što mi je fascinantno kako dok je on bio živ je bio ikona borkinja za prava žena, a sada u smrti to nitko ne spominje, nego samo redaju članke o njegovoj ljubavnoj priči. Ne mogu reći kakav je on bio čovjek jer ga nisam poznavala, ali ono što znam iz njegovog javnog djelovanja je da je bio čovjek koji se baš trudio zagovarati smrt. Fred Matić je svoje političko djelovanje posljednjih godina posvetio promidžbi abortusa. Govorio je da je to normalno i napredno, nešto što je ljudsko pravo, pravo žene, poželjno. Brutalno je vrijeđao ljude koji su mislili drugačije, čak je jednom prigodom na televiziji referirajući se na pravo ginekologa na priziv savjesti rekao: ”Ne možeš biti mesar ako nisi u stanju zaklati pile ili svinjče.” Od te njegove izjave želudac mi se okrenuo. Nikad mi nije bilo jasno kako netko tko je prošao strahote rata i gledao smrti u oči može tako bezdušno slaviti smrt i to onih najnevinijih. Kako netko smrt bebe u majčinoj utrobi uspoređuje s klanjem svinja. Čak je bio i u pravu u dijelu u kojem to naziva klanjem, samo što se svinje usmrćuju na puno humaniji način. Eto nismo dočekali da čujemo što on misli o pokretnim abortiraonicama koje prate izborne skupove Kamale Harris. Možda bi ih on vidio kao napredak, ono ne morate ići na abortus, mi ćemo doći pokretnim autobusom k vama. Uđeš u autobus i ubiješ svoju bebu. To se stvarno dogodilo na predizbornom skupu gospođe koje želi biti buduća predsjednica SAD-a. Ispred dvorane je bio parkiran autobus u kojem su odrađivali abortuse. Toliko strašno da izaziva mučninu. I nevjerojatno da ljudi to slave kao napredak očuvanja zdravlja žena. Fred je otišao baš kada je zlo u Americi pokazalo da može biti još gore. Ne znam je li tražio on sakrament pomirenja prije smrti, je li ga dotakla milost ili je do kraja čvrsto vjerovao da je čovjek iznad Boga i da može uništavati život koji je Bog stvorio kad mu se i kako prohtije. Kako god, pokoj mu duši, nek’ mu se Bog smiluje.
Zašto uopće moliti za one koji ti žele zlo? To je tajna koju nije lako objasniti nekome tko misli da je iznad Boga i iznad drugog čovjeka. Ako na zlo odgovaraš zlom, zlo samo raste. Jedino dobro može zaustaviti zlo. Prošlo je toliko godina od drugog svjetskog rata, a unatoč svim užasima nismo naučili ništa. Koliko je običnih ljudi, laika, pa onda i svećenika i časnih sestara izgubilo živote jer je nekome išlo na živce što vjeruju? Jer su ljudi koji su smatrali da religija nije važna istu tu željeli nasilno ugušiti? Koliko njih je umrlo uvjereni da su u pravu, a koliko je onih kojima su smrt prouzročili molilo za njih i onda kada su ih ubijali? I dalje propagande rade svoj posao, žrtve su potpuno izbacili iz priča, a od agresora napravili zvijezde i legende. Isto se dobrim dijelom pokušava učiniti i s Domovinskim ratom. Žrtve se kriminalizira, branitelje naziva ustašama, agresori ostvaruju prava koja im ne pripadaju, slave se samo žrtve na strani agresora, a prave žrtve se zaboravljaju i prešućuju. Nema ozdravljenja naroda niti pravog napretka dok rane ne zacijele. Rane naroda uvijek iznova krvare i koliko god ih pokušali sakriti, kao što su pokušali i krv blaženika Miroslava oprati sa zidova, ta krv je ipak ostala tamo i služi kao dokaz nevine smrti. Rane treba zacijeliti. Blaženik je nevin dao svoj život zbog krivih ideale ondašnjih komunista, a mnogi nevini bez života ostaju zbog krivih ideala današnjih. Nadam se da nećemo i kod nas u predizbornim kampanjama morati gledati ovakve pokretne autobuse kao što ih gledaju Amerikanci. Možda ih se pokojni Fred nagledao kada su odvodili zarobljenike u logore. Ono što znam da za njegovu dušu vjerojatno mole oni kojima je on toliko želio smrt. Možda neshvatljivo, ali kada si istinski na strani života, ničija smrt te ne veseli. Kada vidiš toliko zlo ne možeš nego okrenuti se dobru. Nadam se da će se i naši ljudi početi okretati dobru dok još ima vremena. Možda mislite da nema poveznice između pobačaja i rata. Itekako ima. Sveti Padre Pio, veliki svetac našeg vremena, sam je rekao da kada bi na svijetu bio samo jedan dan bez pobačaja, Bog bi poklonio ljudima mir do kraja vremena. Neka nas nevini heroji našeg naroda zagovaraju s neba. Oni će svoju nebesku pravdu dočekati. Hoće li ona biti ista za one koji zagovaraju smrt i za one koji su umrli da bi obranili život ne znam, zaključite sami.