PIŠE: Helena Valentić
Uputili smo se u posjet Stanku Ištokoviću, posljednjem majstoru šeširdžiji naših atara. Stanko je vlasnik tradicijskog obrta izrade slavonsko-srijemskih ”šokačkih kapa”, simbola Šokaca. Teško je povjerovati da osim članova njegove obitelji tolike godine nitko nije izučio ovaj majstorski zanat čije tajne može prenijeti samo Stanko.
Pomalo nas je iznenadio uvodnom rečenicom. Nikad nisam volio taj zanat, ja sam sanjao parne lokomotive i htio biti strojovođa, kaže Stanko. Rođen je sad već davne 1937. godine. Umjesto na željeznicu život ga je odveo na drugu stranu. Sasvim slučajno završio je na zanatu kod majstora Benačića u Vinkovcima. Pješice je s ocem došao iz Rokovaca u Vinkovce na dogovor kod majstora, vlak je išao jako rano i koštao je 6 dinara. Tada mu je bilo samo 14. godina. Prvo je bio na probi mjesec dana, a nakon toga majstor ga je uzeo za šegrta te je tri godine učio zanat. Dopodne kod majstora, popodne u školi. Njegov majstor je u ono vrijeme od šešira imao toliku tjednu zaradu da je od nje mogao kupiti tri gradilišta u Vinkovcima! Kad sam ja vidio kako se lijepo može živjeti kao majstor šeširdžija zaboravio sam na lokomotive.
Stanko kaže da je onaj sistem bio bolji za učenje zanata jer su đaci stvarno nešto naučili. Danas mladi odu na prekvalifikaciju i misle da su majstori nakon 6 mjeseci. Ja sam nakon položene mature u Vukovaru morao imati 5 godina staža, biti pomoćnik, pa ići godinu dana opet u školu da bi mogao polagati za visokokvalificiranog majstora. Prije je bilo puno tekstilne industrije, raznih zanata, krznara, obućara, danas više nema poštenog majstora. Stankova diploma s izblijedjelim slovima još uvijek stoji na zidu u njegovoj radionici punoj kalupa, šešira, materijala i uspomena. Poslije drugog svjetskog rata jedini on je izučio klobučarski zanat u Vinkovcima.
Poslije položenog majstorskog ispita Stanko na dvije godine odlazi u vojsku, u JNA. Bio je vezista. Iako su mu nudili kaže nije se htio učlaniti u komuniste. Rekao sam kapetanu ne mogu ja to biti, nisam pročitao Bibliju, ali ni Marxa ni Engelsa, pa ne mogu odlučiti je li to za mene. Kapetan se nasmijao pa mi je rekao: ” A moj mali kad bi svi takvi bili gdje bi nama komunistima bio kraj. ”
Poslije vojske vratio se u Rokovce i tražio posao. Završio je u tvornici šešira u Zrenjaninu. Bilo nas je 1700 radnika. Tamo sam još više ispekao zanat i vratio se u Vinkovce. Oženio sam se iz Ivankova, pa je ispala prilika da izgradimo kuću u Ivankovu. Svoju privatnu radnju sam prvo otvorio u Rokovcima, a nakon nekog vremena prešao sam u Vinkovce. Prvo sam našao lokal kod svetog Roka, a kasnije sam kupio kuću u Dugoj 37, napravio radnju i tamo ostao punih 35 godina. Susjed mi je bio profesor Zarić, krasan majstor. Kaže nam Stanko da je Zarić majstor za tambure kao što je Stradivarius za violine.
Stanko je otišao u mirovinu, ali nije prestao raditi. Otvorio je paušalni obrt i radi koliko može. Zdravlje me pomalo izdaje, ne mogu više. Treba stajati za stolom po pet sati, a moje noge su već teške. Moja mašina je stara 80 godina, ma i ona se već umorila. Ne mogu ja to ni naplatiti koliko to vrijedi, ali dokle god mogu ja ću raditi.
Njegovih šešira ima po cijelom svijetu, a njegov tradicijski obrt je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Najviše sam ponosan na šešir koje sam izradio za papu Ivana Pavla II. kojeg su mu poklonili kada je bio u Hrvatskoj. Moj šešir je bio poklon i za papu Benedikta XVI. Ma nosili su ih i političari i gospoda i seljaci poznati i nepoznati. Šešire danas još cijene folkloraši, kulturno umjetnička društva, naši Slavonci i to je to. No kaže nam danas više nema ljudi koji bi nosili šešire. Stari polako umiru, a mladi to ne cijene. Stanko vidi budućnost tradicijskih obrta kao dodatnog zanimanja jer je to kao osnovno zanimanje u današnje vrijeme neisplativo. Davno mi je rekao jedan stari šokac, svaka loza traje 100 godina i onda je više nema. Žao je Stanku što su mnogi otišli u Njemačku, a strani radnici dolaze. Misli da je trebalo omogućiti mladima da ostanu ovdje. Iako su njegovi šeširi kulturno dobro ipak kaže nije baš zadovoljan odnosom ministarstva kulture prema njemu i ostalim obrtnicima, misli da je nedopustivo da se dopušta šverc proizvoda loše kvalitete. Stankova supruga s osmijehom se prisjeća svih koji su njegove šešire nosili. Kaže odmah prepozna koji je šešir pravi, njenog Stanka, a koji nije.
Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati s majstorom legendom poput Stanka. Kao da čitate živu knjigu iz koje možete puno toga naučiti. Nadamo se da će njegova obitelj uspjeti sačuvati Stankovo blago, jer je to zaista blago koje više nećemo moći naći. Tužno je što unatoč tome što već godinama svi znaju da je Stanko gotovo posljednji nismo uspjeli njegov zanat prenijeti mlađima. Nismo uspjeli pokrenuti nekakav školski kurikulum, radionice, makar tečaj. Kakvo bi to bilo bogatstvo za naše buduće generacije i kakav veliki doprinos očuvanju naše tradicije. Možda ipak bude još vremena. Dragi gospodine Stanko želimo da vas zdravlje što duže posluži i hvala vašim vrijednim rukama koje su sačuvale od zaborava dio naše šokačke povijesti.