Svaki pravi Šokac zna da opanak glavu čuva, bilo radni, bilo paradni, ovisno o prigodi. Ali gdje danas naći majstora koji zna napraviti prave opanke, da su pravi i da su po mjeri? Mi znamo jednog takvog. Nalazi se u Donjim Andrijevcima i jedan je od posljednjih slavonskih opančara. On je Krunoslav Paun, a ovo je njegova priča, priča o posebnom majstoru, koji čuva djedov zanat i slavonsku tradiciju.
Vjerojatno nikad na prvu ne bi pomislili da je Krunoslav zapravo diplomirani pravnik, no ljubav prema ručnoj obradi kože koju mu je djed usadio još kao malom dječaku ipak je bila jača od ljubavi prema odvjetništvu.
– Većina ljudi koji me poznaje kroz moj rad i ne zna da mi postolarstvo nije bilo prvo izbor za životno zanimanje. Nisam se formalno školovao za majstora opančara, ali onu pravu školu i zanat sam izučio od pokojnog djeda. Djed je bio pravi postolar. Nije ni on odmah izrađivao opanke, ali kako je potražnja za njima bivala sve veća s vremenom je uz obuću počeo izrađivati i različite vrste opanaka. Od malih nogu sam upijao sve što on radi, ali nisam mislio da će mi to postati gotovo pa osnovno zanimanje. Studirao sam pravo u Osijeku i za vrijeme studija, negdje od 2002., 2003. godine, uz djeda sam počeo samostalno izrađivati prve torbice i suvenire i to u ovoj radionici u kojoj se sada nalazimo. Kada je djed umro, ostao sam u radionici sam s njegovim nedovršenim narudžbama. Jednostavno sam ih odlučio završiti. Na početku mi je pomagao bratić, no on se kasnije odselio u Njemačku, tako da od 2008. zapravo radim sam.
No 2009., nakon završenog Pravnog fakulteta u Osijeku, Krunoslav odlazi u Zagreb, kao i većina njegovih kolega, što zbog posla, što zbog buduće supruge. Radio je kao vježbenik u odvjetničkom uredu, jedno vrijeme i bez plaće, ali nikada se nije vidio u tom poslu. Za razliku od većine njegovih kolega on se vraća kući. Kada su supruga i on dobili drugo dijete odlučili su se za povratak u Slavoniju.
– Supruga je po struci profesorica hrvatskog i češkog jezika. Oboje smo radili u Zagrebu, no jednostavno nismo vidjeli naš život tamo. Supruga je inače iz Slavonskog Broda, a ja iz Donjih Andrijevaca. Život u velikom gradu poput Zagreba ima svoje prednosti, ali nas je srce vuklo kući. Vratili smo se i nismo nikada požalili. Ovaj mir našeg dvorišta i sloboda koju djeca ovdje imaju nama je bila puno važnija od života na gradskom asfaltu. Imamo tri sina koji uživaju u odrastanju na selu i svim čarima koje to nosi sa sobom.
Nakon povratka 2014. godine nije nastavio raditi u struci, jednostavno ga je srce vuklo u radionicu. Naslijedio je djedove kalupe, alate i znanje, a zanat je nastavio peći sam, polako i ustrajno. Potpuno se posvetio svom zanatu, a nakon nekoliko godina počeo je raditi u udruženju obrtnika.
– Od 2018. sam zaposlen u Udruženju obrtnika Slavonski Brod, kao tajnik udruženja. Moje područje rada su zanimanja srodna mom i stvarno se trudimo posvetiti punu pažnju svakom obrtniku i promovirati stare zanate. Nisam nikada požalio što nisam odvjetnik, to me nikada ne bi ispunilo zadovoljstvom koje danas imam u svom radu.
Krunoslav izrađuje kožne opanke svih fela, ovisno o mjestu iz kojeg su mušterije. Izrađuje on i kožne papuče, čizme, torbice za lov, tradicionalne torbice za svatovske čaje, suvenire, remenje za harmonike, ogrlice.
– Opanci su sve više traženi. Radim prema individualnim narudžbama, ali i za kulturno – umjetnička društva, folkloraše, glazbenike, lovce. Svaki proizvod je moj ručni rad koji zahtijeva dosta vremena i unatoč velikim narudžbama ne mogu proizvesti više nego što sada radim. Morat ću napraviti pravu listu čekanja, kaže kroz šalu. – Posla ima, Bogu hvala, ali jednostavno to je proces koji zahtijeva vrijeme i ne može se ubrzati.
Krunoslav najviše radi opanke i papuče s područja Slavonije, no sve više ima narudžbi i iz ostalih dijelova Hrvatske, a neki opanci su otputovali u inozemstvo.
– Nedavno sam za potrebe snimanja jednog filma radio repliku opanaka iz Dalmatinske zagore iz 1800.-tih godina što mi je bio pravi izazov. Bude svakakvih zanimljivih situacija, ponekad ljudi donesu opanke koji su prilagođena replika originalnih, često s detaljima i intervencijama na originalu koji su bili želja kupca, a nisu u originalu takvi. Onda uz opanke uvijek ide i mala lekcija iz povijesti i etnologije. Nakon ovoliko vremena bavljenja ovim poslom u neke stvari sam sto posto siguran, a neke stvari opet volim provjeriti s etnolozima.
Krunoslav radi i kožne čizme po mjeri, a bilo je zanimljivo prisjetiti se kako i čizme nisu bile oduvijek šokačkog ruha. – Danas mnogi tamburaši i folkloraši nose upravo čizme i dosta ih radim, no nekada su čizme nosili samo vojnici, graničari. Šokci su preuzeli čizme i reklje čisto iz praktičnih razloga, to su zapravo živi ostaci utjecaja vojne krajine, što danas mnogi ne znaju nego smatraju čizme originalnim dijelom nošnje. Jako je puno zanimljivih priča koje zaslužuju da ih se prenosi na mlađe naraštaje, pa često koristim priliku da ih ispričam.
Njegov obrt nosi oznaku tradicijskog obrta, no još uvijek nije zaštićen kao kulturna baština. Kaže Krunoslav nije to baš tako jednostavno. – Mnogi me pitaju imam li zaštitu UNESCO-a, ali tu proceduru zaštite pri UNESCO-u ne mogu pokrenuti sam, već to mora pokrenuti netko drugi, ako jednog dana dođe odlično, ako ne nema veze jer ionako imam dosta posla pa ne mislim puno o tome.
Kada toliko vremena provodi u radioni, sasvim logično zanimalo nas je pokazuje li supruga razumijevanje, a djeca zanimanje za opančarstvo. – Supruga je već navikla da sam stalno u radionici, a i djeca su svaki dan uz mene i polako i oni upijaju tajne zanata. Naravno da mi podrška obitelji puno znači. Uzdam se da će barem jedan od trojice sinova imati želju i volju naučiti posao i nastaviti obiteljsku tradiciju. Bilo bi mi drago da tako bude, ali opet nikad ne znaš gdje će njih život odvesti.
Krunoslavova ljubav prema tradiciji je doslovno opipljiva. Svaki njegov proizvod je jedinstven i ljudi koji ih kupuju su toga itekako svjesni i cijene njegov rad. Ovako nešto ne može se usporediti s robom s tvorničke trake. Ovi proizvodi imaju dušu. Sretni smo što postoje oni kojima je čuvanje tradicije životni poziv, nek’ ih je što više.
