Nagrada za hit tjedna rubrike ”što je pjesnik time htio reći” odlazi ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu i njegovom nadahnutom govoru kojeg je održao prošli vikend u Šibeniku. Teško je to prepričati, ali nit vodilja govora je ministrova konstatacija: ”po večeri se dan pozna”. Mislim si u biti je ministar u pravu. Nekad jutro krene baš dobro i misliš bit će sve super, pa se do večeri pretvori u katastrofu. Doslovno. A figurativno, svakakve situacije bi se mogle zamisliti u ovoj zanimljivoj konstrukciji.
Krenimo s poljoprivredom. Jutro je, imaš nekoliko svinja iza kuće u nekom svinjcu, čuvaš ih za svinjokolju, malo suhog, malo za frižider, misliš bit će dobra zima. Oko podne evo ti veterinara koji kaže da su ti svinje bolesne, za njim kamion u vlasništvu tvrtke ministra Radmana koji ti te svinje odveze, večer dočekaš bez svinja, a zimu bez kulena. Iduće godine svinjac ti je prazan, kao i većini susjedstva, cijena svinjetine skočila u nebo, a tebi se čini da ćeš još jedna zima proći bez meze. Situacija druga. Jutro je, krećeš u školu, sretan si, jedva čekaš vidjeti prijatelje. Roditelji sretni jer voliš školu, imaš dobru ekipu u razredu, imaš dobre ocjene. Već pod velikim odmorom dan više nije sjajan, ponovno te maltretira dječak koji je poznat po tome da sve maltretira, ali nitko mu ništa ne može. Večer dočekaš u suzama jer je dan u školi bio grozan. A tako je lijepo počeo.
Šalu na stranu, svinjokolje nisu krenule, još je rano, a ni poljoprivrednicima ni stočarima ni građanima nije smiješno kad dođu u mesnicu i pogledaju cijenu kilograma suhe kobasice ili slanine. Imamo sve idealne uvjete za proizvodnju hrane, to već i vrapci na grani recitiraju kao pjesmicu, a mi hranu plaćamo preskupo i još ju k tome uvozimo. Pitam s tko se nekada davno ujutro probudio s idejom da je uvoz bolji od domaće proizvodnje? Dok nekom ne smrkne nekom drugom ne svane. U ovom slučaju svanulo je samo uvoznom lobiju i ministrovoj firmi.
Situacija u školstvu je sve samo ne smiješna. S nevjericom pratim ovu priču o problematičnom dječaku u Zagrebu i pitam se je li moguće da je sustav postao taocem jednog dječaka i njegovih roditelja? Koliko sam upoznata s pričom dječak je promijenio nekoliko škola, u jednoj u kojoj je bio se zbog njegovog ponašanja ispisao cijeli razred, učiteljica je dobila otkaz, a u novoj školi koju bi trebao pohađati zbog njega cijela škola ne dolazi na nastavu. Svi danima već ponavljaju da je sustav zakazao, a čini mi se da su na ovom primjeru napokon na vidjelo izašli svi problemi s kojima se školstvo bori već godinama. Učiteljima i profesorima se već godinama malo pomalo oduzima dostojanstvo, od jednih od najuglednijih članova društva zbog istog tog društva postali su ljudi čije mišljenje je manje bitno od mišljenja nerazumnih roditelja i njihove djece s kojima se svakodnevno bore. Ne samo s roditeljima nego i stranačkim kolegama, poznanicima i rođacima. Svi si daju za pravo tražiti da se djeci tolerira sve i svašta, djeca imaju svakim danom sve više sloboda, a obveze su im svedene na minimum. Kao i odgovornost za greške koje putem čine. A tako je i u školi i izvan nje. Jesu li djeca sama tako odabrala? Jesu li sretnija? Je li takav odgoj zaista dobar? Sudeći po porastu depresije, anksioznosti i brojnih drugih poremećaja djeci u ovakvom sustavu odgoja i obrazovanja i u ovakvom društvu i nije baš sjajno.
Školstvo samo trpi ono što se u društvu već godinama tolerira i propagira. Sloboda bez odgovornosti. Devijantna i društveno neprihvatljiva ponašanja koja se pod krinkom slobode i tolerancije nameću i milom i silom, a svi koji smatraju suprotno jednostavno bivaju omalovažavani i marginalizirani. Nasilniku više ne smiješ reći da je nasilnik da mu ne povrijediš osjećaje. Žrtve su tu manje bitne, nije bitno što one trpe, nisu bitni njihovi osjećaji, svi se trebaju prilagoditi nekome tko se uporno neće i ne želi prilagoditi većini koja normalno funkcionira. Netko tko marljivo radi, uzorno se vlada, pristojan je i odgovoran vidi kako isto kao i on, ili još i bolje, prolazi netko tko je problematičnog ponašanja, tko je jednostavno neodgovoran i tko ne poštuje ostale. Takvi neprilagođeni uglavnom nabave transparente i krenu u borbu za svoja prava, a ovi koji su stvarno ugroženi uglavnom čekaju da im voda dođe do grla. Onda kada ta voda dođe do grla, kada se nasilniku odgovori nasiljem, onda žrtva na kraju pobere kaznu i za sebe i za druge. Nažalost neka djeca prestanu maltretirati druge tek kada im se uzvrati istom mjerom. Nekada je bilo sramota biti problem u školi, danas si faca, još ako to objavljuješ na internetu onda si i influence i slavan.
Koliko sam uspjela saznati iz ostalih medija, Ministarstvo i Centar za socijalnu skrb su u ovom slučaju reagirali. Centar je jasno rekao da dječak ima neki problem u ponašanju, preporučio mjere, no što se dogodilo? Roditelji dječaka odbijaju suradnju. Roditelji idu po svom, Centar pokušava po svom. Sustav uzmiče, Centar ne donosi oštrije mjere, dječak se očito i dalje ponaša neprikladno, učitelji ističu da su im ruke vezane, a ministar umjesto da roditelje pozove na suradnju i razumno ponašanje na to isto poziva sve ostale namećući im osjećaj krivnje jer ne žele trpjeti zlostavljanje od strane jednog djeteta. Koliko god to dijete bilo problematično to je – dijete. Dijete koje ipak nema sposobnost shvaćanja i rasuđivanja stvari kao odrasli i koje ako ima problem zaslužuje pomoć. Ostala djeca zaslužuju školovanje bez zlostavljanja. Dakle ako je sustav pokušao, a roditelji koče sustav, zar ne bi sustav trebao zaštititi djecu čak i od njihovih roditelja? Ako je to u interesu djeteta. Teško je prihvatiti da je tvoje dijete problem, ali zar stvarno svom djetetu radiš uslugu ako mu ne pomažeš nego njegovo loše ponašanje opravdavaš? Kakvu budućnost roditelji planiraju za dijete s kojim ne mogu vladati u njegovoj desetoj godini? Svaki roditelj se nad ovim može i zgroziti i zamisliti, ali budimo odgovorni i prihvatimo da je odgoj djece prvenstveno pravo ali i dužnost roditelja, a tek onda sustava obrazovanja.
Ljudi su se ovih dana baš pokrenuli protiv sustava, neki protiv sustava obrazovanja, neki protiv crkvenog sustava u kojem je hijerarhija postavljena tako da je papa iznad biskupa, a biskupi iznad laika. Drago mi je da su se ljudi napokon pokrenuli, krajnje je vrijeme, jer će nam večer nakon dana loših odluka jako brzo doći. Ali me žalosti što su se neki pokrenuli tek sada kada je trebalo kritizirati katoličku crkvu i ustati protiv nečega što je rekao neki biskup. Sjećate se da smo imali izbore prije manje od godinu dana? Čini mi se da su se ove frustracije i politike koje ljudi predbacuju crkvenim vlastima mogle promijeniti jednostavnim izlaskom na birališta i promjenom svjetovne vlasti. Ako vam je dosta ilegalnih migranata, inflacije, rodne ideologije i ostalih blagodati koje nam trenutno vodstvo Unije servira mogli ste se kao odgovorni građani potruditi pronaći stranku koja je imala program koji vam odgovara i glasati za njih. Nije ni onda sigurno da će stranke provesti svoja izborna obećanja, ali barem bi vi bili ono što trebate – odgovoran građanin. Većina ljudi nije izašla na izbore, a ostatak je glasao da bude kao i zadnjih dvadesetak godina. Da su barem s ovakvim žarom ljudi pristupili procjeni stranačkih kandidata i programa kao što su pristupili procjeni je li u pravu Grebenar ili biskup Hranić. Da su barem organizirali prosvjede potpore svećenicima kojima se uništavaju župne crkve, svećenicima koji su lažno optuživani, da barem nisu ogovarali svećenike koje traže da djeca idu na župni vjeronauk prije primanja sakramenata, koji kažu da ne možeš u crkvu na vjenčanje doći polugol i da ne možeš na pričest ako živiš u grijehu za kojeg ne kaješ. Da se barem pobunimo protiv financiranja kojekakvih umjetnika koji se rugaju našim svetinjama svake prve subote u mjesecu pod obavezno, a ostatak mjeseca po potrebi.
Ova pobuna koja se već nekoliko tjedana događa i internetski raskol tabor Grebenar protiv ostalih me iskreno žalosti. Nisam očekivala pobunu na tom području. Kao da su ljudi sve frustracije odlučili iskaliti sada u ovom slučaju. Neki se ne miješaju, neki osuđuju, neki brane Grebenara kao da im je vlastito dijete, neki opet pokušavaju ukazati da nitko nije nedodirljiv i da smo svi podložni preispitivanju naših namjera i provjeravanju naših riječi i djela pogotovo ako javno nastupamo i utječemo na mnoštvo ljudi. Biskupima predbacujemo da nikada na ništa ne reagiraju, a sada kad je jedan reagirao, opet ne valja jer nije reagirao tako da bude svima po volji. Ljudima je nemoguće udovoljiti. Ministar je u svom nazovimo ga nadahnutom govoru također rekao da trebamo biti i hrabri i mudri. Eto u tome se barem slažemo. Moramo biti hrabri, boriti se za svoje, svi smo na istoj strani i nemojmo sami sebe uništavati. Jedino tko je sretan u ovoj situaciji je vjerojatno Rada i njene drugarice jer nije morala reći ništa, katolici se podijelili, a one u tišini kuju nove planove za ”naprednu” Hrvatsku i za njeno oslobođenje od kršćanske tradicije i zdravog razuma. Budimo hrabri, budimo napokon odgovorni i vjernici i građani, pokrenimo se, nemojmo čekati da večer padne na dan u kojem zbog lijenosti nismo ništa napravili. Ali budimo i mudri prepoznati kada naša hrabrost prerasta u oholost koja onda mudrosti pomuti razum. Budimo budni, budimo mudri, sami smo odgovorni za život i crkve i domovine i naše djece.