KOMENTAR TJEDNA Hod po crvenom tepihu

Nekad pomislim da je barem ova naša stvarnost samo film, ali što dalje stvarnost nam se doslovno pretvara u filmske scene. U Zagrebu masovna tučnjava dostavljača na biciklima. Prestrašno. Sreća da nisu imali vatreno oružje poput ovog što se po Vinkovcima voza na biciklu. Možda bi trebalo kao obveznu opremu za bicikle osim kacige uvesti i pancirke i kostobrane. Ne može škoditi. Što će tek biti kada svi strani radnici polože vozački ispit.

Nije baš ugodno ako ste vi biciklom, a netko drugi ima tenk. Možda zato ovi neMožemovci ne vole tenkove, u startu se osjećaju napadnutima čim netko spomene obranu Hrvatske. Preračunali su koliko stanova smo mogli kupiti za tenkove. Koliko vrtića sagraditi. Oni ne bi naoružavali našu vojsku, misle da nam to ne treba. Branit ćemo se biciklima i dječjim toboganima. Netko na nas granatom, mi njega na dječji vrtuljak. Pa nek’ si misli kog će napadati. Ako bi nam predsjednica postala Ivana Kekin možda bi ona umjesto ministarstva obrane još više novčano pomagala udruge čiji članovi su i članovi njene stranke ili barem simpatizeri, za neophodne stvari poput forsiranja rodne ideologije ili bojanja pješačkih staza u dugine boje. Ako grad Zagreb nastavi ovako trošiti novce svojih poreznih obveznika na te udruge ubrzo novi gradonačelnik neće imati ni za novi bicikl. Vrijeme je DORH otkrije afere i nekih drugih stranaka, a ne samo HDZ-a i SDP-a.

S druge strane predsjednik Milanović zna što može tražiti pa je tako tražio i crveni tepih. Gledam fotku na netu, nekoliko usisivača, sva sila ljudi, tepih se uređuje, popravlja, glanca. Ma i neka, ga, predsjednik Hrvatske zaslužuje crveni tepih. Koliko neki kandidati zaslužuju biti predsjednik Hrvatske je druga priča. Dragan Primorac nagovara vojsku na neposlušnost Milanoviću, a Ivana Kekin žene na abortus. Nekad je bilo lako pogoditi tko je dobar, tko je loš, a tko je zao. Sada se sve uloge izmiješale. Ali crveni tepih je odlična ideja. Sve mislim da ga stavim kod sudopera. Da se osjećam najbitnije kada perem suđe i usput donosim životne logističke odluke, tko gdje ide kada i zašto. Kad si logistika u velikoj familiji skoro kao da vodiš manji vojni vod, na isto dođe.

Prikladno uz noć vještica ovaj tjedan naslovnice opet slave hrabre žene koje su abortirale. Poput modernih vještica prinose žrtve u krvi. Svaka čast na hrabrosti, ne može svatko ubiti svoje dijete. Moraš biti posebno ispranog i praznog mozga da to napraviš i to slaviš kao hrabrost. Naša poznata glumica Lana Barić kaže da to nije sramota. Nije, to je više od sramote, to je ubojstvo. Kandidatkinja za predsjednicu Ivana Kekin izgleda baš voli ubojstva, ona uporno abortuse gura u prvi plan svoje kampanje. Možda se ona planira dobrovoljno prijaviti za misiju u Ukrajini pa može pucati po neprijatelju do mile volje. Ili ipak voli ovakva skrivena ubojstva. Voljeli su ih i oni koji su nosili petokraku koja ona sad isto rado ističe. Možda su njoj abortusi rješenje za vojnu pobjedu. Uništi neprijatelja u korijenu. Hm, pa eto, katolika u Europi je sve manje. Sve manje djece se rađa. Životi se doslovno čupaju iz korijena. Pitam se tko je Ivani posudio ovu ideju.

Teško je shvatiti da nakon toliko ružnih ratova i povijesnih tragedija u današnje vrijeme uopće opet govorimo o ratu, o ubojstvima i o ratnim misijama. Smrt nam se servira svaki dan. Kao da je to nešto usputno. Kultura smrti preuzima svijet. Slavi se abortus, eutanazija, razvodi, egoizam, razvratnost pa čak i noć vještica. Paradoksalno je da se unatoč tome o pravoj smrti baš i ne priča. Ljudi se ponašaju kao da je ovaj život vječan, a ne prolazan. Kao da su svakim danom sve više odcijepljeni od realnosti. Čini mi se da neki misle da je vječnost vječan profil na društvenim mrežama na kojem glume savršenstvo. A njega ni Maja Šuput ovih dana nije uspjela sačuvati.

Divim se hrabrosti onih koji misle da im nitko ništa ne može, koji su toliko ”ufurani” u svoj egoizam i svoje umišljene veličine da misle da oni sami odlučuju o svemu. Da su oni veličine kojima bi se svi trebali klanjati, da su vrjedniji od drugih. Divim se hrabrosti onih koji misle da abortus nije sramota. Da je to ljudsko pravo. Divim se hrabrosti onih koji žive po načelu ”u se, na se i poda se”, koji poremećaje osobnosti i seksualnosti slave kao napredak, koji misle da su veći i pametniji od Boga. Čini što god želiš, kada to želiš i kako želiš, nema odgovornosti, nema obzira, nema posljedice. Neke ta hrabrost poslije mladosti napusti, neki ne nauče ni do smrti.

A smrt neizbježno dođe. Uvijek. Nekada iznenada, nekada ti ostavi vremena da se pozdraviš sa životom. Ali ona dolazi, svaki dan nekom drugome. Nekada ti da šansu da u ovom životu popraviš što možeš, nekada te vječnost pozove nespremnog. Kada dođe po nekog tebi dalekog, ignoriraš ju. Kada uzme nekoga koga si jako volio, e onda ju shvatiš ozbiljno. Život donese svakakve životne okolnosti, često ne ispadne onako kako zamišljamo. Pa onda na tren zažmiriš i pomisliš možda sanjam, možda nije stvarno. A je. A ne možeš tu ništa. Možeš samo prihvatiti da to tako je.Moraš shvatiti da nisi ti gospodar života i smrti, da nisi ti taj koji će odlučiti kada i kako će se to zbiti. Blago onima koji to shvate.

Današnji dan je posebno prigodan da gledajući u grobove onih koji više nisu s nama osvijestimo tu našu prolaznost. Da osvijestimo našu malenost u odnosu na vječnost. Da odlučimo živjeti život zagledani u nebo. Ne u zemlju, nego u nebo. Da skupljamo nebeske lajkove, koliko god oni bili nepopularni na zemlji. Koliko god se nekada čini da nekim ljudima sve prolazi, koliko god zla činili, nemojte im zavidjeti. Svatko će primiti svoju plaću. Ništa od onoga što stekneš nećeš ponijeti u grob. Za neokajane smrtne grijehe, za ubijanje života, za zlobu, laži i klevete, nećeš dobiti kartu za raj u jednom smjeru. Ali hoćeš u drugom.

Bilo bi jako dobro da naučite živjeti zagledani u vječnost. Da naučite živjeti zahvalnost, svaki dan, za sve i u svakoj situaciji. Kada život nosi dobre stvari, nemojte se uzdizati iznad drugih, budite zahvalni za dobre dane i recite Bogu hvala. Kada donese nesreću, nemojte biti ljuti na Boga, nemojte očajavati, čak i ako previše boli, čak i ako ne razumijete, recite Bože valjda ti znaš, imajte povjerenja da on zaista zna. Ne možemo mi sve razumjeti i ne mora nam sve što nam se događa imati smisla. Ne mora nam Bog svoje planove opravdavati. Ne mora nam život uvijek biti pod svaku cijenu sretan. Cijena zemaljske sreće u vječnosti je često prevelika.

Jednog dana će nam sve biti jasno. Bog nam ne može željeti ništa loše, jer je on je dobro. Bog ne može nagraditi laž kada je on istina. Bog nam neće uskratiti milosrđe, kada on je sama milost. Ali Bog neće ići protiv naše volje. Neće. Kada nekog iskreno voliš onda te sretnim može činiti samo ako taj netko i tebe voli zato što i on tako želi, a ne zato što tako mora. Vječnost nas čeka. Svaki dan smo joj sve bliži. Raj i pakao nisu samo priče za malu djecu. Oni su stvarnost koja nas čeka u vječnosti. Možda ne možete birati sadašnje životne okolnosti, ali možete birati kakve će vam biti vječne. Iskoristite mogućnost da sami sebi priredite crveni tepih po kojem ćete ponosno koračati kada vječnost i vas pozove.