Ovih dana mnoge nevažne stvari svima su bile jako važne, mnogo nebitnih događaja je bilo jako bitno i hitno, a nakon jučerašnjeg jutra u Prečkom puno toga više nije ni važno ni neodgodivo. Cijeli tjedan naciju je maltretirala saga Jelavić – Kekin, a da nije bilo jučerašnjeg nemilog događaja vjerojatno bi i danas bilo isto. Ivana Kekin, koja je, ne zaboravimo, psihijatar po struci, danima je snimala video poruke, držala press konferencije, a nastavila je s propagandom i jučer, pustivši video u kojem kaže da je ubola HDZ, koliko god to baš jučer bilo neumjesno. Dakle Kekinica je psihijatar. Ali očito nema emocionalnu inteligenciju za prepoznati situaciju u kojoj je vrijeme za biti normalan pred kamerama, a ne ponašati se kao da trebaš na razgovor kod svojih kolega. Isti ti kolege su mladića koji je počinio ovaj užasan zločin, očito bolesnog, propustili hospitalizirati. Jesu li oni sami krivi za to ili ne tek ćemo vidjeti.
Jučer sam naišla na izjavu jedne psihijatrice koja je javno progovorila o tome da je jako složeno donijeti odluku o nečijoj prisilnoj hospitalizaciji jer se zakon izmijenio zbog utjecaja određenih udruga i boraca za ljudska prava. Koliko se sjećam neke od tih udruga vode žene koje inače rame uz rame s Kekinicom i njenom strankom marširaju noćne marševe za dan žena i koriste ogroman medijski utjecaj da svaku situaciju koja koristi njihovoj ideologiji okrenu u svoju korist. A tako je nažalost bilo i jučer.
Raskoš licemjerja hrvatskog društva zrcali se u mučeničkoj smrti ove male djevojčice. Nemojte misliti da sam bezosjećajna, nisam, ali jednostavno moram ukazati na to. Ovako nešto je strašno i najnormalnija stvar je da su svi potreseni i tužni i da misle da je smrt ovog malog bića nepravedna. Licemjerno mi je što se odjednom svi prave da im je stalo do dječjih prava. Ljudi čije su moralne vrijednosti postavljene tako da nemaju problem s agresivnim zagovaranjem seksualnog odgoja i rodne ideologije već u predškolskim ustanovama sada nariču nad pravima djece, medijska kuća koja Nedjeljom u 2 uz ručak djeci i roditeljima nudi uljepšanu verziju dječje pornografije je zgrožena, likovi koji godinama sustavno rade na uništenju obitelji kao temelja svakog društva i na uništenju dječje nevinosti sada nastupaju kao jadni i zabrinuti i oni kojima je stalo.
Licemjerno mi je i neshvatljivo kako se iste žene koje veličaju Mirelu Čavajdu i njen čin kojim je sama dopustila raskomadati dijete u svojoj utrobi sada zgražaju jer je bolestan mladić nožem uništio tijelo jednog nevinog djeteta. Mirelu Čavajdu inače smatraju ubrojivom i dodjeljuju joj nagrade. Ovog mladića žele javno objesiti. Ako je on zaista duševni bolesnik, njegova krivnja je puno manja od Mireline. Možete misliti da sam luda, ali iste žene koje propagiraju abortuse, smatraju normalnim otići u Zambiju kako bi za novac dobili dijete, sve svoje političke ambicije usmjeravaju upravo na uništenje temeljnih ljudskih i moralnih vrijednosti, sada pričaju o tome kako društvo ima problem. Znam da to stalno ponavljam, ali ponavljati ću to koliko god treba dok ljudi ne osvijeste da je to jednostavno zlo i pogrešno.
Da ironija ovog trenutka bude veća, župnik u Prečkom, velečasni Tomislav Šagud, koji je jučer molio s svojim vjernicima, od kojeg su jučer svi očekivali čudesne riječi utjehe, objašnjenje, od kojeg su očekivali da svima umanji bol, je isti onaj po kojem su prije nekoliko tjedana vjernici pljuvali kada je javno iznio svoje sumnje u djelovanje Vladimira Grebenara i njegove inicijative. To je isti onaj svećenik koji je trpio nebrojene uvrede na svoj osobni račun i na račun Crkve, koji za većinu nije imao pojma o čemu govori i koji ne razumije ništa što je Grebenar navodno otkrio. Taj isti svećenik, koji je prvenstveno samo čovjek s svojim ljudskim ograničenjima, je jučer morao naći snagu da bude iznad svega, da nađe riječi utjehe i da pokuša ljudima objasniti da Bog nije nikako ovo zlo želio, da Bog zna zašto, koliko god to nama bilo neshvatljivo.
Možemo reći da je odgovornost za ovo jučer je i svačija i ničija, ali činjenica je da se sustavno dopušta sve ono što je nekada bilo nezamislivo. Kekinici je za sve kriv HDZ, pa i za njihov PR fijasko kojeg su sami zakuhali. Ali nije baš HDZ kriv za sve. Kriv je i SDP i svi ostali koji sudjeluju u vlasti, a posebno svi oni koji putem nevladinih udruga, koje su ništa nego obične lijeve aktivističke ćelije, upravljaju medijskim strukturama, i svjesno i planski urušavaju obiteljski i društveni život i kršćansku tradiciju naše zemlje. Svima je sve dopušteno, a odgovornosti nema. Bilo koji aktivist, bio on ubrojiv ili ne, ima veću medijsku pažnju i uvažavanje od bilo kojeg stručnjaka koji je život posvetio nekom području. Jelenu Veljaču premijer ekspresno poziva na razgovor, a neku profesoricu ili odgajateljicu koja radi trideset godina s djecom ne pita za mišljenje. Bilo koja osoba željna slave koja će učiniti što god treba za još jednu naslovnicu ili broj pratitelja je veća medijska zvijezda od nekoga tko samozatajno radi zaista važan posao, ali mišljenje zvijezda koje nemaju veze s temom o kojoj govori se nameće kao važno i odlučujuće za rješenje kompliciranih životnih situacija.
Odgovornost za urušavanje društva je i na svima nama koji šutke gledamo na sve, koji ne razmišljamo svojom glavom nego prihvaćamo sve što nam se nameće, koji dopuštamo da likovi iz raznoraznih medija, udruga i stranaka, poput onih iz stranke koja vlada glavnim gradom, svoje protuživotne, zdravorazumski neprihvatljive i Božjem i ljudskom zakonu oprečne politike provode bez ikakvog otpora onih koji bi trebali biti branitelji života i domovine.
Sve je to ipak potpuno nevažno pred činjenicom da je jedna majka doživjela smrt svog djeteta koje je tek krenulo u život. Sve je to nevažno pred nevinom krvlju koja je prolivena. Kada se dogodi smrt, sve drugo je nevažno. Jer jedino smrt ne možemo promijeniti. Ali nažalost mnogi osvijeste što je bitno tek kada im se dogodi nešto loše, tek kada bude kasno. Mnogi imaju sve blagoslove o kojima neki mogu samo sanjati, a ipak su nesretni i nezadovoljni. Mnogi umisle da su nedodirljivi, da mogu gaziti slabije od sebe, čine raznorazne loše stvari i naoko sve im prolazi. Poštenom čovjeku ovo može biti obeshrabrujuće, može poželjeti odustati od dobrog puta. No, jednom je jedan mudar svećenik rekao nešto čega se često sjetim, a to je da Bog neke kazne ostavlja za onaj svijet, ne za ovaj, a to kako bi ta kazna bila gora od one koja bi ih sustigla na zemlji.
Bog ponekad zlu dopusti da djeluje na način koji je nama neshvatljiv, kojeg smatramo nepravednim i besmislenim. Ali u njegovoj svemoći i slagalici života svih nas on zna zašto. Boga jučer i danas odjednom svi spominju. Pitam se zašto ga se inače rijetko sjetimo? Bog nije kriv što dopuštamo da se gradi društvo bez Boga, društvo koja ga niti treba niti želi. Sveti Ivan Pavao II. je proročanski rekao da izgradnja svijeta bez Boga prije ili kasnije završava protiv čovjeka. Nažalost mi svjedočimo tome. Nitko nije iznad Boga. Nitko ne zna kada će doći njegov red, kada će njegov savršeni život biti grubo prekinut, nitko ne zna koliko vremena imamo i možda još važnije kakvog vremena imamo.
Ova tragična smrt maknula je fokus s nebitnih stvari. Maknula je fokus s hrane, pića, koncerata i advenata na ono bitno. Na život. Na obitelj. Na ono najbitnije – na našu djecu. Zar moramo prolaziti tragedije da bi znali što je bitno? Nažalost neki tek kada susretnu smrt shvate veličinu života. Pokušajte cijeniti ljude i dok su živi. Čuvajmo živote koji su nam povjereni, budimo ponizni, budimo jednostavno dobri ljudi. Budimo oni koji će uvijek iznad svakodnevice i trenutnih životnih okolnosti vidjeti ono što je bitno. Božić dolazi, božje dijete će se roditi. Bog nam ga je poslao iako je znao da ćemo ga izdati, iako je znao da će se i njemu srce slomiti zbog suza Majke njegovog Sina. Sačuvajmo djecu koju nam je poslao, sačuvajmo ih od svega lošega, to dugujemo onome koji ih je stvorio i koji nam ih je povjerio, za njih ćemo mu polagati račun. Naša djeca su ionako Njegova, nama ih je samo dao na čuvanje, a na koliko dugo, to ne znamo. Budimo dostojni čuvari naše djece. Bože čuvaj ih ako treba i od nas samih. Počivaj u miru mali anđele.