
Došao je Božić. Isus nam se rodio. Pokraj svih buka i nereda ovog svijeta rodio se u tihoj štalici i donio mir. Chesterton je to baš lijepo rekao: „ Božić se temelji na jednom prekrasnom i namjernom paradoksu; paradoksu da se rođenje beskućnika slavi u svakome domu.“
Stvarno je tako, Božić je jednostavno svugdje. No nije svugdje obilježen na isti način. Malo me iznenadilo da je zaobišao Hrvatsku radioteleviziju koja nam je u dnevniku poručila da „danas slave Božić katolici diljem svijeta“. Pa, koliko ja znam slave ga svi kršćani, ne samo katolici, pa je ta najava bila ako ništa drugo skroz bez veze. Ako HRT nema inspiraciju čestitati Božić, onda stvarno imamo problem. No barem su spomenuli da je Božić.
Najgori su mi oni što uporno govore i čestitaju samo sretni blagdani. Ustvari još gore – sretni praznici. OK, tako je možda lakše, ali ipak to nisu bilo kakvi blagdani. Ako već ne želiš čestitati sretan Božić onda barem ubaci pridjev božićni ispred blagdani. Ako možeš kao neke stranke i novinari čestitati apsolutno sve druge blagdane osim kršćanskih zašto je problem reći koje blagdane slavimo kada su kršćanski u pitanju? No, izborna je šutnja, pa moram komentirati u rukavicama.
Anto Nobilo je na konferenciji za novinare održao svoj govor u stilu nastupa u američkim sudnicama. Bacio je nekima rukavicu u lice. Objasnio koju stranku on nikada ne bi podržao, ni 1991. ni danas. Tako da svima budu jasni njegovi karijerni potezi. Nikica Jelavić doveo još jednog Nikicu Jelavića. Barem su sada svi koji ne znaju koji je koji to mogli vidjeti. U svakom slučaju nastavak ove priče s press konferencije će biti jako zanimljiv. Opet, izborna je šutnja, dosta o ovome.
Nakon tragedije u Prečkom očekivano je organiziran prosvjed u Zagrebu. Svi su se tu htjeli prištekati pa se tako u prvom redu noseći transparent našla gospođa koja redovno prosvjeduje protiv molitelja na trgu i protiv onih koji se mole za nerođene. Htjele su se tu naći i one borkinje feministice sa svojim transparentima, ali su im članovi sindikata izgleda zabranili da nose svoje agresivne transparente i objasnili im kako taj dan fokus nije na njima nego na dostojanstvu žrtve zbog koje su se okupili pa su ih zamolili da ne sudjeluju.
Požalile su se odmah na društvenim mrežama da eto nisu bile dobrodošle. Ako je to sve tako onda sam iskreno iznenađena s tim da je netko imao hrabrosti takvoj grupi žena reći da im to što rade ne priliči. Ima nade. Nego ako samo jednom usporedite prosvjednike sa gotovo svih prosvjeda koje redovno podržava Maja Sever i trubi na sav glas da je ispravno jedino ono za što ona prosvjeduje, možete primijetiti da doista prosvjeduju jedni te isti ljudi, tj. jedne te iste histerične žene. Tko još uz stalan posao, obitelj i ostale životne obveze ima vremena biti na svakom prosvjedu, samo mijenjati transparente prema prilici? Mislim da očito onaj kome su jedini pravi posao – prosvjedi. Neki aktivisti su odlučili iskoristiti smrt ove djevojčice za izradu „trans-inkluzivnog“ transparenta na kojem su pokojnoj djevojčici i svima ostalima htjeli pokazali da je toliko poštuju da joj namjerno nisu htjeli napisati „počivala u miru“ već su stavili neki znak koji je trebao biti rodno neutralan i značiti mirni počinak svim rodovima. Čak i kada čovjek misli da su neki likovi dotaknuli dno krug pakla propada još dublje. Zlo očito nikada ne miruje.
Vjerojatno ste primijetili i da se na društvenim mrežama masovno dijelio onaj status kad jedna mama plače sve plaču. Nijedna majka ne bi trebala plakati za djetetom, nijedna. No mislim da za djecom ne tuguju samo majke nego i očevi. Nije pravedno njih izostaviti, ali eto njih se u transparentima preskočilo. U svijetu svih mogućih prava i ravnopravnosti muškarci sve češće nemaju svoje mjesto, čak ni kada je u pitanju tuga za djetetom. No nije baš tako u cijelom svijetu, to je tako uglavnom samo u zapadnoj Europi. Moderne feministice su zapele još negdje tamo kod Eve. Sreća da nam je Bog darovao Mariju, koja je u svom srcu čuvala sve vrijedne stvari. I Josipa koji je znao kako zaštititi svoju Svetu obitelj.
Jedna od najspretnijih u prištekavanju medijima je Seve. Još nije krenula, barem službeno, u politiku, ali je svojim bližnjima servirala večeru za Badnjak na tanjuru s Titovim likom. Mogla je izabrati i običan tanjur, ali onda to ne bi bila vijest. No nekako mislim da Tito ne bi bio sretan što je baš na Badnjoj večeri. Ipak su pod njegovim režimom ubijani i mučeni kršćanski svećenici i nije baš da je on bio prvi na polnoćkama, a sada mora trpjeti da je postao hit zbog kršćanskog blagdana.
Jedan gospodin je ovih blagdana odlučio cijelu javnost upoznati s svojom odlukom da nema djecu. Kaže da ga je strah donijeti dijete u ovaj svijet. Kao prvo ne bi ga on donio, nego neka žena. Nju bi trebalo biti strah više od njega jer je teret rađanja u porođajnim mukama na ženi, ne na muškarcu. Kao drugo, kada čujem takve dubokoumne priče jedino što ja tu vidim je oholost i sebeljublje iznad svega. Iz straha se npr. ne skače s padobranom, a nemati djecu iz straha je meni jako upitna konstatacija. Čak i žene koje se boje poroda imaju mogućnost dogovoriti porod carskim rezom. Neki ljudi ne mogu imati djecu, koliko god željeli. Neki ne žele. Neki žele imati jedno, dvoje, troje. Koliko god netko mislio da je to samo njegova odluka nije, jer što god i koliko god želiš nikada ništa u životu pa ni život sam nije u ljudskim rukama, život i sve u životu daruje samo Bog. Iz moje perspektive mislim da nekoga treba više biti strah nemati djecu nego imati djecu. Sreća živimo u doba interneta kada dotični gospodin može pronaći hrpu biografija slavnih osoba koje su imale sve u životu, a žale samo za jednim – što nisu imali djecu. Koliko god neki roditeljima bilo teško podizati djecu nikada nisam čula da je jedino za čim žale što su ih imali.
Smiješni su mi ti ljudi koji uvijek traže teme koje će plasirati sukladno nekim blagdanima pa tako baš kada slavimo rođenje božanskog djeteta idu to pokvariti serviranjem priče kako ne vrijedi donijeti djecu na ovaj svijet. Kao sve je beznadno, svi su loši, ništa ne valja. Naravno da puno toga ne valja, ali to je zato što zlo ima dobar marketing. Iskreno dobri ljudi nemaju potrebu stalno tražiti pohvale za obične, svakodnevne i dobre stvari koje čine. Nikada nije idealno vrijeme za imati djecu, pitajte bilo koga. Ali uvijek je pravo vrijeme. Najtragičnije je što marketing već desetljećima ženama i muškarcima, ali osobito ženama, reklamira da je moguće imati sve, da treba imati sve, samo da bi imali djecu uvijek prvo treba imati svega. Nije istina. Nisam ja to prvo primijetila, već ranije jedan je svetac rekao da će biti svega ako bude djece. Uvijek se možemo bojati, tražiti razloge i izgovore. Ali činjenica je da su djeca ono što svijet može učiniti samo boljim. Odrasli ga redovno uništavaju.
Što bi bilo da se Marija bojala, da nije rekla: „Evo službenice Gospodnje.“ Što bi bilo da Josip nije hrabro uzeo Mariju za svoju ženu, da se uplašio i pobjegao? Što bi bilo da je Bog mislio da ne vrijedi na ovakve ljude i ovakav svijet trošiti milosrđe? Od svega na svijetu Bog je dao svoje vlastito dijete. Josip i Marija nisu bili kukavice, nego hrabri ljudi puni vjere i pouzdanja u Boga. Uvijek su bile na cijeni hrabrost, vjera i nada. Uvijek se pamte hrabri i odlučni, ljudi dobrog srca, dobre duše. Put do pravog uspjeha nikada nije posut ružama, nego trnjem. Za velike stvari treba biti hrabar, treba imati ljubav. Od svih mogućih načina na koje je Bog mogao svoga Sina poslati na svijet on je izabrao da će Spasitelj doći kao malo dijete. Dijete koje je najranjivije od svih, koje treba najviše ljubavi, najviše pažnje i brige, koje je samo bespomoćno i potpuno ovisno o odraslima. Bog je izabrao doći kao onaj koji treba našu ljubav kako bi nas naučio što je ljubav. Ljubav nije samo komfor nego briga za svoju štalicu, za dom u kojem ćemo roditi svoju djecu. Ljubav je predanje volji Božjoj, a ne samo našoj. Ljubav je strah od Heroda današnjice i stvaranje sigurnijeg svijeta, ljubav je prihvaćanje da naša djeca imaju svoj put, ljubav je vjerovati i kada nam je teško i kada ne razumijemo. Ljubav nisu samo leptirići u trbuhu. Ljubav znači odrasti i ne biti sam sebi na prvom mjestu. Nažalost mnoge žene su povjerovale u laž da će im malo novorođenče ukrasti život, nažalost mnogi roditelji su svojoj djeci Herodi.
Najveličanstvenija tajna života je zbog zlog marketinga mnogima postala sporedna i nebitna i mnogi misle da je čovjek kao najsavršenije božje stvorenje smetnja planeti, okolišu, drugim ljudima. Ali čovjek je oduvijek, jer je božje stvorenje, bio smetnja samo onome koji Boga ne voli i koji je još Adama i Evu prevario kako bi ljudima oduzeo raj. Ništa zemaljsko, nijedan materijalni ni poslovni uspjeh ne može se mjeriti s osjećajem kada u svoje naručje primite novorođenče čiji mir vas potpuno obuzme i daruje vam novo srce. Daruje vam ljubav koju niste mogli ni zamisliti. Sve se može kupiti samo ono što je besplatno, ljubav i mir, ne može. Koliko god neki imali sve, ako nemaju mira i ljubavi, nemaju ništa. U Betlehemu nam se rodila ljubav kako bi ljudima donijela mir. To je toliko savršeno, toliko jednostavno i toliko veličanstveno. Bog je ljubav. On nas jednostavno voli i želi nam dobro. Mala djeca srcem to jasno vide, samo mi odrasli to kompliciramo. Neka se Božić rodi u srcima svih nas. Ako tako bude, svijet će biti puno bolji.