Došašće je počelo, negdje u veselom, negdje u malo manje veselom tonu. Ovi naši mediji koji plaču što su američki demokrati izgubili izbore nisu baš nešto detaljno popratili činjenicu da je američki predsjednik iz redova demokrata među svoje posljednje odluke odlučio uvrstiti i onu o pomilovanju svog rođenog sina koji je upetljan u gnjusnu pedofiliju i navodni nestanak milijuna američkih dolara koji su otišli prema Ukrajini. Globalizam očito znači da je samo postalo malo vidljivije da se ljudi dijele na dobre i loše, a ne na crne ili bijele. Inače budući šef FBI-a je javno rekao da će javno objaviti imena osoba koja su upletena u pedofilske skandale. Možda je Biden zato požurio s pomilovanjem. Kod nas u slučaju pedofilije javno objave imena samo ako se radi o optužni protiv nekog svećenika, svi ostali imaju pravo na anonimnost jer kao to se nigdje dalje ne događa.
Ne znam jeste jučer vidjeli snimku iz Zagreba kako to izgleda kad se vozilo hitne pomoći pod rotacijom ne može probiti kroz gradsku gužvu jer se automobili ispred i pokraj vozila hitne pomoći nemaju gdje pomaknuti zato što je cesta s obje strane ograđena stupićima kako bi biciklisti neometano mogli voziti po traci. Biciklista nema, a vozilo hitne stoji u gužvi dok curi dragocjeno vrijeme u kojem bi nekome mogli spasiti život. Stupiće je postavila zagrebačka gradska vlast. Jako inteligentno prometno rješenje. Podsjećam, ista vlast nudi svoju kandidatkinju za predsjednicu države. Zamislite njenu vojnu taktiku ako im je ovo prometna taktika. Ako je u međuvremenu netko preminuo jer hitna nije došla na vrijeme, što onda? Tko je kriv, stupići pokraj ceste ili oni koji su ih postavili?
Ne znam jeste vidjeli one prve ukrase na božićnom drvcu koje je postavljeno na glavnom zagrebačkom trgu. Karton izrezan u okrugle oblike na kojem su se nalazile slijedeće poruke: ”Volio bi znati što stvarno dogodilo ’91?”, zatim ”Za Božić želim ostaviti jelku nakon Sveta tri kralja bez straha da će susjedi misliti da sam Srpkinja.” Jedan od meni najupečatljivijih ”Za Božić želim da hrvatska HISTOGRAFIJA počne multiperspektivnije pričati o ratovima devedesetih.’
Dakle, krenimo redom. Ove nakaradne kartice postavila je nekakva ”Inicijativa mladih za ljudska prava” koja je ni manje ni više nego – regionalna. Okuplja skoro sve ovakve veleumove s područja bivše Jugoslavije. Inicijativa se financira javnim novcem, što je sasvim jasno i logično jer bi rijetko tko novce koje je zaradio npr. kopajući kanale uložio u tako nešto. Ali evo ovo je valjda interes javnosti pa njih moramo platiti iz poreza kojeg plaćamo državi, a stvari koje su nam stvarno potrebne ćemo ponovo pribaviti u prosinačkim humanitarnim akcijama. Inače lik koji je na čelu ove Inicijative je proglašen je najglupljom osobom 2016. godine. Onda je tražio da se zabrani izvođenje Thompsonove ”Lijepa li si”. Mogao bi uzeti tu titulu i ove godine iako je konkurencija opaka. Grad se kao ogradio od postavljanja ovih ukrasa, nisu oni eto to znali. Oni ispred grada službeno pale trnjanske kresove kojima slave partizane koji su pobili građane grada Zagreba. Zasad ih samo slave, u ovoj turi još nikoga nisu ubili. Osim što su podržali ubijanje djeteta Mirele Čavajde. Ista ta gradska vlast je ona koja želi imati i predsjednicu države.
Zanima me samo kako su sklepali riječ HISTOGRAFIJA. Što bi to bilo? Nekakva historija ili histerija? Čini mi se da su histerični svi skupa otkako je ona hrvatska zastava podignuta u Kninu 1995. Takvi ljudi u normalnim okolnostima ne zaslužuju ni slova, ali ovo kao da opet prelazi iz normalnih u izvanredne okolnosti. U Zagrebu neki misle da je u redu uništiti božićno drvce koje predstavlja jedan od simbola hrvatskog Božića, dok u Vukovaru neki misle da je u redu uništiti adventski vijenac ispred hrvatske katoličke crkve. To je ta histografija koja povijest ne priznaje jer im ne odgovara, koja Hrvatima ispire mozak već godinama do te mjere da uvjeravaju našu mladež da su svi oni balkanci, a ne Hrvati i koja im kao uzor nameće životni stil iz srpskih filmova o njihovom krim miljeu. O zagrebačkoj gradskoj vlasti će se očito moći snimiti isto jedan takav film.
Zašto stalno spominjem zagrebačku gradsku vlast? Zato što se u Zagrebu pred kamerama odvija ono što se potiho iza kulisa već godinama događa u Hrvatskoj. Prešutno je dopušteno uništavati osjećaj domoljublja, osjećaj morala, vjeru i Katoličku crkvu, službeno kao nije ali svima je jasno da zapravo je. Svatko s takvom idejom je osnovao neku nevladinu udrugu koju vlada financira. Kada su se takvi mozgovi dosjetili u svoje odrednice ubaciti program duginih boja, rodne ideologije, ženskih prava i klimatskog aktivizma dobili smo stranke koje marširaju Hrvatskom. Uz to smo upali u EU koja planski uništava samu sebe. Stvarno situacija izgleda pomalo beznadno. Ali ne zaboravimo jedna takva administracija koja kontrolira i ove naše nevladine udruge je u Americi izgubila izbore. Dakle problem je što se narodom ipak još nije do kraja zavladalo. Ali je zagrebački gradonačelnik ostao poslušan ovim svjetskim idejama pa je ukinuo plaćanje gotovinom na dijelu zagrebačkog adventa, pa je tu odluku pravdao time što konobari navodno kradu. Logično, bolje da kradu banke na proviziji nego da konobar dobije bakšu. Srce sjevera zemlje kao da je zaledila snježna kraljica, sjećate se te dječje priče. Zaledi vam srce i više ništa jasno ne vidite i ne osjećate. Očito se to dogodilo s većim dijelom stanovništva.
Sreća što je na jugu zemlje jučer bilo puno toplije. Pun Stradun je s Thompsonom pjevao ”Lijepa li si”. Slavio se sveti Nikola, zaštitnik djece i pomoraca i ujedno i Dan dubrovačkih branitelja. Jednom zgodom sam čula nevjerojatne priče o beskrajno hrabrim podvizima tih ljudi koji su obranili naizgled neobranjivo. Takvi smo mi Hrvati, znamo pobijediti u naizgled beznadnim situacijama. Povijest Dubrovnika je svima jako dobro poznata, ali tu povijesnu realnost bi neki historičari rado zamijenili svojom verzijom, samo oni ne vole ove zakone velikih brojeva prema kojima je uvijek više hrvatskih nego srpskih žrtava koliko god se oni trudili da iz izmisle što više.
Ne znam zašto te dežurne loše dekoratere drvca brine što će netko misliti da su Srbi ako ne raskite jelku na Tri kralja. Pa da imalo poznaju katolički kalendar znali bi da božićno vrijeme traje sve do Svijećnice i da to svaki katolik zna. Ja ne mislim da su Srbi oni koji ne raskite jelku na Tri kralja. Prvo pomislim možda im još nije prošao blagoslov kuća. Ali ću itekako pomisliti da onaj koji ovakve stvari piše i govori ne radi ništa što je u interesu moje države, a ako uz to još i namjerno ističe srpski jezik i u Vukovaru uništava ukrase ispred crkve u kojoj je Bog u kojeg ja vjerujem što bi onda trebala misliti?
Uvijek to nekako ide zajedno, uništavaju nam i simbole državne vlasti i duhovne pripadnosti. Kada to vidim pitam se tko su oni koji ne vole Hrvatsku i koji su sretni zbog onoga što je bilo 1991? Ako se i dalje pravite da ne znate što je bilo, već smo ljetos prošli tu temu. Pitajte bilo koga, pitajte one koji su prije nekoliko dana pronašli svoje voljene koji su 30 godina bili zakopani u Negoslavcima. Pitajte bilo koga od onih koji su hodali vukovarskom kolonom u znak sjećanja ili pitajte nekog od dubrovačkih branitelja. Pitajte heroje.
Ta patetika vam je toliko isfurana i toliko ste naporni s tim pokušajima da sve Hrvate pretvorite u ratne zločince. Ali naš narod je očito teško pokrenuti osim ako nije neka naizgled bezizlazna situacija. Dokle god naš narod misli da je ovo što rade ti nesretnici kada na božićno drvce stavljaju ovakve poruke samo nedužni aktivizam, dok misli da je to kada na gay paradama isti ti aktivisti nose transparente podrške ili hodaju polugoli i drže za ruku djecu predškolske dobi napredak, dok misli da je normalno da nam na državnoj televiziji odjednom serviraju riječi ”oduvao” i ”stepeni” i da se konstantno rugaju s našim najvećim vjerskim blagom poštivanje različitosti, sve dok to tako misle, situacija očito još nije bezizlazna. Ne znam jesu gori ovi što nas javno ne vole ili ovi što nam svaki dan lažu da nas vole pa im vjerujemo već godinama. Možda ipak ovi drugi, ovi prvi su barem iskreni. Srca su nam očito zaleđena, ali ne zaboravimo da je čak i u toj dječjoj priči pobijedila Ljubav. Ljubav pobijedi u svim bezizlaznim situacijama. Ljubav je na putu, dolazi. Upalili smo svijeću nade, znamo koga čekamo.