KOMENTAR TJEDNA Kad ti je najveća inovacija neodvojivi čep na boci…

Imamo predsjednika, sve je po starom. Za 5 godina biramo novog. Predsjednici se mijenjaju Hrvatska ostaje. Tužno je kada netko misli da je nezamjenjiv. Ničija nije gorila do zore, tako kažu. Kod nas se počeli hvaliti tko sve neće ići na inauguraciju kod Milanovića, ne znam je li ih već pozvao pa su ga odbili ili se samo prave da su toliko važni da neće doći. Srozali smo ugled svih institucija, pa je očito bitniji nečiji ego od toga da nam se najviši državni dužnosnici barem pred kamerama drže pravila pristojnog i profesionalnog ponašanja. U ponedjeljak je Trumpova inauguracija, na nju mnogi naši političari doslovno nisu ni pozvani. Ta pozivnica stigla je na odabrane adrese, preskočila je i Ursulu von der Leyen. Koliko sam čula od naših su pozvani samo Stjepo Bartulica i navodno Dobroslav Paraga. Valjda Trumpova administracija zna zašto.

Inače europski parlamentarci su pokrenuli inicijativu kojom su željeli pozvati Elona Muska, koji će biti dio te Trumpove administracije, da održi govor u EU parlamentu. Poslali su dopis predsjednici Europskog parlamenta Roberti Metsoli u kojem stoji kako žele širi dijalog oko revitalizacije europske proizvodnje kako bi ona ostala konkurentna na svjetskoj razini. Ovaj dopis potpisalo je samo 40 eurozastupnika, iz Hrvatske samo Bartulica. Prestrašno.

Europsko gospodarstvo je u odnosu na Kinu i SAD loše i svjetski igrači EU ne shvaćaju ozbiljno. Briselska administracija kao da živi u nekom svom svijetu u kojem misli da je jako važna dok je stvarnost potpuno drugačija. Npr. Bruxelles ima svoja pravila o zagađenju, pravila znače ogroman trošak europskim, dakle domaćim proizvođačima, koji su u odnosu na kineske postali nekonkurentni, skupi i neinovativni. Europski proizvođači su već u lošoj poziciji, a sad zbog europskih propisa o zagađenju moraju birati hoće li smanjiti cijene svojih automobila, platiti ogromne kazne ili kupiti nekakav „kredit od konkurencije koja manje zagađuje okoliš“. Nevjerojatno. Dakle EU se očito jako dobro brine da uništi samu sebe, skoro kao ona fora samoubojstvo iz zasjede. Pokušavali su nagovoriti i Google da implementira fact checkere pa su ih iz Googla, isto kao i iz X-a, odbili. Umjesto da stvarno pokrene svoju industriju i poljoprivredu, EU ju guši besmislenim propisima i brine se kako što više cenzurirati svoje građane. EU zadaje ultimatume Musku koji je toliko jak da bi mogao kupiti ‘pola EU’ u jednom danu. A Ursula misli da može njega ucjenjivati. Zanimljivo. Ovih dana internetom kruži snimka na kojoj se usporedno vide postignuća EU i SAD-a. U SAD-u Muskova raketa u punoj brzini slijeće na zemlju i zaustavljaju ju ogromne hvataljke i sve radi besprijekorno. U EU imamo neodvojivi plastični čep. Ne znaš je li smiješno ili žalosno.

Novak Đoković izjavio je kako ne bi imao ništa protiv da se Hrvatska i Srbija opet ujedine. Možda da ga netko podsjeti zašto smo se razjedinili. Svaki tjedan se pronađe nova masovna grobnica koja bi to mogla objasniti. Godinama se kroz medije provlači kontekst nekog regiona u kojem je po njima valjda i Hrvatska, svaki dan nam se servira što se radi u Beogradu, životni stil srpskih repera postao je kul, a naše „zvijezde“ i političke i glazbene stalno promoviraju Jugoslaviju. Zanimljivo.

U tjednu u kojem smo obilježili godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske „slučajno“ se naslovnice daju ovakvim idejama. Neki očito nikako da prebole. Osvanule su slike glavnog zagrebačkog trga na kojem 15. siječnja nisu bile izvješene hrvatske zastave. Zagrebačka gradska uprava pažljivo prati datume i ne propuštaju izvjesiti dugine zastave pa ne znam zašto uporno zaboravljaju da je Zagreb glavni grad Hrvatske, a ne samo sjedište njihove političke katastrofe. Na 33. obljetnicu priznanja, glavni grad naše nezavisne države nema hrvatsku zastavu. Ne znam je li smiješno, tužno ili samo zanimljivo. HRT se eto u ovom tjednu zastidio Thompsona pa je najavio njegovu pjesmu „Ako ne znaš što je bilo“ kao pjesmu klape Sveti Juraj. Ovo je definitivno žalosno.

Inače naše dežurne narikače su predsjedniku oprostile što ih je tako nazvao i sretne su što je on opet pobijedio. Pritom Dalija Orešković samouvjereno za sebe kaže da je ona pripadnik „urbane građanske provenijencije“. Što god to značilo. Misli li na obraz kao đon koji okreće drugu stranu kada te netko javno ismijava, a ti mu oprostiš samo zato da bi se nakačio na njegov politički uspjeh i ugurao u sabor? Ili na njene urbane kolegice koje dijele isti politički svjetonazor, a u Saboru kopaju nos i jedu šmrklje poput Urške Raukar iz neMožemosa? Ako nam je ovo građanska elita hvala Bogu da još uvijek postoji hrvatsko selo.

Godinama već živimo u društvu u kojem se veliča samoljublje, nerad i ljudska glupost. Doslovno. Vrijedni, obični i požrtvovni ljudi dugo već nisu u modi. Što ne znači da ih nema, nego samo da njih nitko ne reklamira. Ljudi su jednostavni previše sebični i komotni i brinu se samo za sebe. Uvijek je bilo ekstrema koji su išli linijom manjeg otpora, ali danas je to postao glavni trend. Zgrozila me vijest o majci koja je ušla u ledenu Savu sa svojom trogodišnjom djevojčicom i poslala ju u smrt. Prema nekim medijskim napisima majka je ubila svoje dijete, djevojčicu, jer se bojala da dijete ima autizam.

Znači li to da je majka za svoje dijete izabrala smrt jer nije htjela odgovornost brinuti se za to dijete ako je ono, ne daj Bože, bolesno? Čin koji je toliko strašan i neshvatljiv da izaziva mučninu i nevjericu u isto vrijeme. Poznato licemjerje naših borkinja feministica je opet odigralo svoju ulogu. Krvnik je bila majka pa je ona medijski zaštićena, u startu se nju razumije i opravdava, ubijena je djevojčica ali to nije femicid, a da je to učinio otac već bi imali tri prosvjeda ovaj tjedan.

Okrutnost ove majke nije ništa manja od okrutnosti majki koje same traže ubojstvo djece u svojoj utrobi jer im je netko rekao da će dijete možda biti bolesno. Društvo i svijet na majke koje ubiju bolesnu djecu u utrobi gleda kao spasiteljice, a ovu ženu će na kraju proglasiti monstrumom. Meni razlike nema, samo su birale drugi način. Pomračenje uma koje dovodi do ovakvih tragedija je živo zlo, ništa drugo. Vlastita majka je djetetu izabrala sudbinu koju ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju. Zašto ona nije vidjela drugi izlaz? Zar nije mogla pronaći mrvicu ljubavi za borbu za taj mali život?

Djecu toliko volimo da ćemo ih sada držati zaključane u školama, a to što kućni odgoj zakaže u tolikoj mjeri da djeca po školama hodaju s noževima – manje je bitno. Roditeljima je bitnija lažna sigurnost ključa na ulasku u školu od stvarne ugroze zdravog razuma koju kroz nove kurikulume kreiraju razne udruge i inicijative koje će u SAD-u uskoro postati prošlost, a kod nas očito i dalje biti ključan faktor. Uništavamo sami sebe svakodnevno, a djeci to radimo sustavno.

Neke majke i neki očevi svoju djecu ne trebaju ni u zdravlju, kamoli u bolesti. Ne samo roditelji djecu, nego i odrasli jedni druge. Postali smo samo sebi toliko važni i sebični da ni za koga drugog nemamo vremena. Fokus života je na kapitalu i na „ja“, a čovjek je ostao negdje po strani. Nema prave ljubavi kada je u središtu „ja“. Nema sretnog djeteta ni sretne obitelji ako je središte i interes roditelja samo na njima samima. Nema ni sretne države ako političari misle samo na onome što je njima u interesu, koliko god to bilo loše za sve druge. Musk je na europsku parlamentarnu inicijativu odgovorio s MEGA – Make Europe Great Again.

Bilo bi lijepo kad bi val zdravog razuma došao i do europskih obala, ali tko zna što će biti od toga. Ne možemo mi popraviti cijelu Europu, ali možemo Hrvatsku. Možemo Hrvatsku opet učiniti zemljom koja će biti mjesto u kojem nitko neće vidjeti izlaz u smrti, u kojem će se svi radovati životu i cijeniti život. Državom u kojoj će naše zastave ponosno vijoriti, državom u kojoj će se ljudi osjećati dostojanstveno, državom koja se neće stidjeti rada ni žuljavih ruku već će se stidjeti neradnika i probisvijeta, državom koja će biti na ponos našoj djeci koja ostaju za nama. Hrvatska je predziđe kršćanstva, to je naša povijest. To je ono što su nama naši predci ostavili. Stoljetni snovi o Hrvatskoj su ostvareni, već 33. godine smo samostalni. Zahvaljujući našem dragom papi Ivanu Pavlu II. krenuo je val međunarodnog priznanja, svijet nam je priznao ono što smo godinama osjećali kao ispravno. Bit će Hrvatske i poslije nas, samo je pitanje hoćemo li u povijesti ostati upisani kao oni koji su ju voljeli ili kao oni koji su ju svojom riječima, djelima i propustima samo boljeli.