KOMENTAR TJEDNA Molitva kao najveći problem nasilne ljevice

PIŠE: Helena Valentić

Kada je prva subota u mjesecu, kao što je danas, većina medija, koja zapravo ne podnosi predznak kršćanski, ima barem jedan siguran i čitan članak i lajkove – molitvu na trgovima diljem Hrvatske. Krunica je u jutros u Zagrebu toliko uznemirila jadne prosvjednike, a još više ih valjda uznemirava činjenica da ih molitelji ne doživljavaju, pa su se silom ugurali kako bi se ubacili između ljudi koji mole i pokušali ih isprovocirati. Prosvjednicima je valjda dopušteno biti bezobrazan i nasilan, ali ovim ljudima koji su ih odmaknuli od sebe to, barem po medijima, nije, pa logično odmah imamo članke: sukob klečavaca i prosvjednika. Srećom imamo video na netu pa je sve odmah jasno tko je i na kakav način prvi počeo. Prekrasno objektivno izvještavanje u kojem ljude koje mole i dalje uporno iz mjeseca u mjesec nazivaju klečavcima. Mediji misle da kleče samo kršćani. Kleče i ostali ljudi, samo kršćani kleče ispred jednog i jedinog Boga, ostali kleče ispred svojih božanstava.

Slično kao i kod prve subote bio je spreman siguran članak da Milanović ulazi u drugi krug, samo se tražila žrtva s druge strane. Izbore očito nitko nije shvatio ozbiljno, pa se sadašnji predsjednik nije morao ni truditi raditi kampanju, a gotovo svi ostali se nisu morali truditi biti dobri kandidati. Iako je bilo dobrih kandidata, ali nisu svi imali isti medijski tretman. Ali opet, kome se još u blagdansko vrijeme umjesto božićnog filma gleda sučeljavanje kandidata? Preko 2 milijuna ljudi uopće nije izašlo na izbore. Možda da se neizlazak ne izbore počne kažnjavati, naši ljudi se bune samo kada ih udariš po džepu. Ali ni to nije sigurno da bi uspjelo.

Kampanja je ustvari bila bez veze. Milanović je prije nekoliko mjeseci poveo Rijeke pravde kako bi bio premijer, građani su to nabrzinu zaboravili, pa je sada je uzeo Tuđmanov slogan „predsjednika za predsjednika“ što je izgleda zbunilo većinu glasača koji su mislili da je on ustvari novi Tuđman, a kako trenutačno nema stranku zaokruživali su ga svi redom, i lijevi i desni i oni koji su protiv njega i oni koji su za njega. Mediji su se potrudili biti „objektivni“ pa su maksimalan medijski prostor omogućili Ivani Kekin koja je ipak uspjela dokazati da je pravi političar, uporno je ljudima lagala u lice i izmišljala teorije zavjere s kojima se toliko zapetljala da stvarno moraš biti jako naivan ići dati glas njoj i vidjeti u njoj neki spas. Ali nije problem što joj ljudi vjeruju, to je čak u redu jer neki moraju sami vidjeti da bi povjerovali. Tako su vjerovali na riječ i njoj i njenima i ljudi koji su glasali na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu i to je ustvari ispalo jako dobro jer sada cijela država može vidjeti što znači vjerodostojnost njene stranke. Ivani je omiljena tema kako HDZ daje svojima. Ivana je otkrila toplu vodu. Svatko daje svojima, samo kada ima priliku. Samo rijetki oni koji se dokopaju vlasti ne daju samo svojima. Ivanini su tu priliku u Zagrebu objeručke prihvatili, pa su Ivanini nemožemosi u Zagrebu svojima udrugama koje se bave lijevim aktivizmom, i političkim prosvjedima umotanima u celofane borbe za ravnopravnost i slobode podijelili preko 5 milijuna eura proračunskih novaca grada Zagreba, što je prema navodima nekih više nego što su dali za tramvaje i autobuse. Pripuz zarađuje više od Tomaševića nego što je zarađivao kod Bandića. Sve mi se čini da će ispasti da je Nikica Jelavić, onaj pravi, zvao Milu Kekina da mu sredi instrukcije kod Ivane – kako osnovati udrugu i dobiti proračunska sredstva grada Zagreba.

Lijepo je što ljudi imaju potrebu razotkrivanja i izlaženja iz ormara. Tako je Telegramov novinar Jasmin Klarić imao potrebu javno svima reći da se protiv Ivane Kekin vodi difamacijska kampanja, pa je njemu bilo toliko žao da je imao potrebu to neovisno izjaviti dok je najavljivao izbore. GONG je neovisno navijao samo za Kekinicu. Inače baš je bilo divno vidjeti kako Milu vuče za ruku dok se on sakriva ispod kape i naočala na biračkom mjestu. Da je to napravio neki desno politički orijentiran muškarac svojoj ženi pred kamerama danima bi ga prozivale sve udruge, ali kad je u pitanju suprug napredne feministice onda je to u redu. Dakle Ivana je na početku kampanje bila Ivana Orleanska, pa je onda postala iznajmljivač vile na moru upitnog podrijetla, pa je do kraja postala netko tko mužu ne da pred kamere. Ali bez obzira na sve, isto kao što je bilo s Kamalom, baš nju mediji žele. Za medije mi je jasno zašto, ali za ove koji njoj daju glas i dalje ne znam što bih rekla. Telegram i ostali se jako teško mire s činjenicom da čak i u Hrvatskoj sve više ljudi ne uzima medije kao mjerilo po kojem oblikuju svoje mišljenje. Amerikanci su ih na svojim predsjedničkim izborima odbacili, ali mi eto, još nismo.

Hrvati ustvari ne vole ni medije ni političare, samo je ih je jako teško izbjegavati. Teško je tako ostati realan kada te mediji kuju u zvijezde, ako nisi navikao biti čovjek izgubiš se. Severina je tako uvjerena da je tolika zvijezda da joj sve prolazi, pa je za doček Nove u Sarajevu ponovno zazivala Jugoslaviju. Baš moraš misliti da si faca da u gradu kojeg je rušila JNA zazivaš Jugoslaviju. Ona valjda prodaje priču da širi ljubav. Sve češće s pozornica diljem Hrvatske netko zaziva Jugoslaviju. Takvi ljudi se baš teško mire s činjenicom da žive u Hrvatskoj. Severina bi trebala pokušati sa svojom retorikom u Vukovaru i u Imotskom, ako joj tamo to prođe onda smo stvarno propali, do tada još ima nade.

Ustvari nisu Hrvati toliko nezainteresirani, ali se očito aktiviraju samo kada su u pitanju pravi ljudi i prave stvari. Hrvati su se u zadnjih nekoliko godina pokrenuli samo zbog nekoliko stvari: svetog Ante, nogometne reprezentacije i Marka Perkovića Thompsona. Svatko tko se umišlja da je zvijezda u Hrvatskoj tako bi trebao bi razmisliti. Hrvatska nogometna reprezentacija ujedini naciju u roku od par sati i svi oduševljeno pjevaju „Lijepa li si“ pod hrvatskom zastavom. Sveti Ante već godinama privlači rijeke mladih iz Hrvatske i Hrvata iz dijaspore koji u Antunovskom hodu veselo mole za neku bolju domovinu i bolje ljude. Najveća okupljanja mladih nisu ni parade sramote, pardon ponosa, ni Ultre ni kumrovečka okupljanja. Najveća okupljanja mladih u Hrvatskoj posljednjih godina su upravo ona koja se događaju oko katoličke crkve: Antunovski hod mladih, slavljenja, obilježavanja dana mladih, okupljanja mladih u Međugorju. Zna to Rada Borić jako dobro i zato ju boli srce. Thompson je nakon što ga godinama nigdje nije bilo uspio bez problema okupiti tisuće i tisuće mladih iz cijele Hrvatske kojima je opet jedno bilo zajedničko – vjera i domovina. Za razliku od onih koji žale za prošlom državom, ovi koji se skupljaju ovdje slave sadašnju domovinu, slave prave vrijednosti i ne srame se svojega. Nitko od ovih političara koji si umišljaju da su medijske zvijezde ne bi mogao na ovakav način pokrenuti ljude kao što to čine sveti Ante, Thompson i reprezentacija. Jako rijetki od njih se uopće usude pojaviti na tako neko događaju jer tu tek vide koliko nisu popularni. Tako da ima nade za Hrvatsku, ima ljudi koji će ju spasiti samo se ti ljudi očito ne zamaraju s ispraznim stvarima, ali se pokažu onda kada treba. Vjerujem da će ti ljudi znati sačuvati ono što stvarno vrijedi u Hrvatskoj, obitelj, vjeru i domovinu, a znaju to dobro i ovi što ju pokušavaju na sve načine uništiti. Zato i jesu toliko nervozni.

Počela je nova godina, opet nam je darovana prilika biti bolji ljudi. Možda da ju ove godine i iskoristimo. Imamo priliku u jubilejskoj godini dobiti potpuni oprost, posebno moliti, posebno hodočastiti, imamo priliku učiniti sebe i svijet boljim. Tu priliku imamo zapravo svaki novi dan koji nam je darovan, ali ju nažalost rijetki koriste. Naši biskupi su najavili da će na sam blagdan Presvetog srca Isusova 27. lipnja posvetiti hrvatski narod upravo tom svetom srcu koje nas je toliko ljubilo. Ima nade, dok jedni viču u kamere drugi u pozadini mole. Zna se koga Onaj gore bolje čuje. Sretno i blagoslovljeno svima u novoj godini, neka dragi Bog čuva i nas i Hrvatsku.