Danas slavimo blagdan Obraćenja svetog Pavla. Događaj koji je toliko važan za kršćansku povijest da ima svoje posebno mjesto u katoličkom kalendaru. Sveti Pavao je savršen primjer kako Božja ljubav i milost može učiniti čuda tamo gdje se najmanje nadamo. Pavao je prije obraćenja bio Savao, rođenjem Židov iz Tarza, današnje južne Turske, iz dobrostojeće obitelji koja je imala prava rimskih građana. Živio je u 1. stoljeću, bio je visoko obrazovan, doista učen čovjek, koji je držao do svojih uvjerenja i strogo poštovao tadašnje farizejske zakone zbog čega je prve kršćane smatrao neprijateljima i krivovjernicima. Nemilosrdno ih je progonio, a baš na putu u Damask na koji je pošao s namjerom progona kršćana, Bog je njemu stao na put. To se zbilo baš na tako simboličan način, Salva je zabljesnula velika svjetlost koja ga je na putu srušila s konja, a s nebesa je začuo glas: „Salve, Salve zašto me progoniš?“ Uplašen Savle upita: „Tko si ti Gospodine?“, a glas mu reče: „Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.“ Nakon ovog susreta Savle je oslijepio, da bi nakon tri dana u Damasku progledao i od tada više nije bio Savao nego Pavao, čovjek koji je zahvaljujući Bogu potpuno nov, promijenjen, koji će postati najvećim apostolom, apostolom naroda. Nakon što je neko vrijeme proveo u miru u kršćanskim zajednicama započelo je njegovo javno djelovanje. Odlazi na apostolska putovanja, naviješta Evanđelje po svemu svijetu, osniva kršćanske zajednice i bodri ih svojim poslanicama, a njegov život završio je mučeničkom smrću u Rimu 64. godine. Trenutak njegovog obraćenja nije promijenio samo njegovu povijest, već i povijest cijelog kršćanstva jer je njegovo obraćenje značilo obraćenje mnogih, kako tada tako i danas kada se mnogi zaljubljuju u Riječ čitajući njegove poslanice i njegove misli kojima nadahnuto govori o Božjoj ljepoti i slavi. Najpoznatija poslanica svetog Pavla je svima dobro znan Hvalospjev ljubavi, Prva poslanica Korinćanima, možda i najljepši tekst o ljubavi koji je ikada napisan.
Hvalospjev ljubavi
„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; 5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. 9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejako.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.“
