KOMENTAR TJEDNA Bojkot iskrivljenih vrijednosti

FOTO: Ivan Valentić

Hrvati opet imaju stožer koji izdaje naredbe i ima svoje press konferencije. Ovaj put stožer nije vladin nego je Halo inspektore stožer. Osim građana očito i Vlada misli da su cijene u Hrvatskoj previsoke jer su trgovcima servirali jezikovu juhu, samo je nejasno zašto Vlada ne napravi nešto konkretnije da smanji cijene u Hrvatskoj, jer oni ipak imaju vlast. Ili možda nemaju već Hrvatskom vlada netko drugi pa se i Vlada priključila bojkotu.

Bojkot cijena je top tema, ljudi su se digli na noge, tj. ostali kući u izolaciji od trgovina, ali ne baš svih nego nekih izabranih. Nije jasno kakve sankcije prijete onima koji u idućih nekoliko dana posjete Lidl ili DM, samoizolacija, izolacija, prisilna kupovina u Plodinama ili Bipi ili nešto sasvim drugo. Nije jasno ni kojim kriterijima i koji ljudi su odlučili da baš u tjednu kada hrvatska rukometna reprezentacija piše povijest bojkotiramo baš sponzora hrvatske rukometne reprezentacije – Lidl. Meni je to uz dužno poštovanje prema bojkotu barem malo neumjesno jer su isto tako za prvi tjedan mogli izabrati Kaufland, Konzum ili Spar.

Ne znam kako se osjećaju rukometaši s Lidlovim oznakama na dresu. Nacija oduševljeno plješće, a oni u dresu narodnog neprijatelja. Nejasno i zašto je za prvi tjedan izabran DM, gotovo najpoželjniji poslodavac u zemlji za koga se ljudi otimaju više nego za ministarsko mjesto, doslovno. Ali evo, ne pita se zašto ni kako, bojkot stožer izdaje naredbe, ljudi slušaju. Moglo se Lidl npr. ostaviti za tjedan iza finala, pa možda preskočiti flaširanu vodu jer su nam se grla osušila od navijanja, a uvesti negazirana pića, treba biti maštovit.

Jako sam sretna što su se ljudi aktivirali, ali ljudi prosvjeduju na krivoj adresi. Trgovci nisu krivi za inflaciju. To uporno ponavljaju mnogi ovih dana, ali uzalud. Jedina adresa na kojoj treba prosvjedovati je Vlada RH. Sav jal i ogorčenje koje Hrvati godinama skupljaju istresa se na pohlepnim trgovcima koje ljudi optužuju za želju za profitom. Pa profit je bit trgovine, ne samo trgovine nego svakog posla. Svatko radi za novac i želi ga zaraditi što više.

Nažalost, tako svijet funkcionira. Kod nas je glavni problem što se političari ponašaju poput trgovaca i svoj posao rade zbog profita, a upravo oni bi ga trebali raditi zbog opće koristi, ne vlastite. Trgovci itekako trebaju obuzdati svoju pohlepu, ali zar je vjerovati da će oni ovaj bojkot sada nadoknaditi tako da će sebe oštetiti? S druge strane na stranici Halo inspektore se moglo pročitati čak pozive na neplaćanje računa jer je sve skupo. Živi zid broj 2. Nije jasno hoće li onda netko s te platforme platiti i ovrhe po tim neplaćenim računima. Ljudi su u komentarima počeli iskazivati svakakve ideje. I frizeri su skupi i pohlepni, blokirajmo i njih. Poljoprivrednici su pohlepni, njih isto. Iznajmljivači apartmana su valjda najgora kategorija, njih nitko ne voli jer oni imaju apartman. Počelo se brojati tko koliko ima, što bi kome trebalo ograničiti i uzeti da nema, a čini mi se da će sve biti super dok ne dođe red na neku drugu granu osim trgovine, posebno onu koja ima najviše pristalica bojkota. Ovo gledanje tuđe imovine s prijezirom kao da smo već jednom imali u našoj povijesti. Imamo mi i raznorazne majstore, razne uslužne djelatnosti. Kako se nitko nije sjetio bojkotirati kladionice, ugradnju umjetnih noktiju i trepavica ili dostavljače hrane. Umjetni nokti su vjerujem prejeftini pa su zato postali obvezni, njih se nikako ne može bojkotirati. Ne znam je li veća pohlepa trgovaca ili zavist pojedinih potrošača.

Podijeli pa vladaj. Ništa novo. Ponovno su se aktivirali kvartovski špijuni, samo sada umjesto toga tko se drži korona mjera fokus je na tome koji susjed je išao u trgovinu, a koji nije, a ako se još bude moglo vidjeti što je to toliko važno u toj vrećici koju nosi iz trgovine e to će tek biti potpuni uspjeh. Udbine metode i dalje žive. Ljudi su se ponovno počeli dijeliti i gledati jedni na druge s prijezirom, ovisno s koje strane bojkota se nalaze. Neprijatelji po trgovinama, braća po hrvatskoj krvi. Prije koji mjesec su se tako podijelili oko Grebenara, a sada imamo novog vođu.

Dakle idemo još jednom. Svaka čast ljudima što su se aktivirali. Ali shvatite da je inflacija nastala zbog tiskanja velike količine novca tijekom korone kojeg je EU i naša vlada umjetno stavila na tržište i zbog prevelike javne potrošnje. Jedini koji može ovo odmah preokrenuti je naš premijer koji može početi provoditi drugačiju politiku. Ne mora puno mozgati, može prepisati od drugih koji su to uspješno napravili. Dobio je izbore, ima još vremena preokrenuti stvari. Trgovci neće sami zaustaviti inflaciju jer jednostavno ne mogu. Inflaciju je stvorila loša politika. Takvu politiku su Amerikanci odbacili i okrenuli potpuno novi smjer, a mi tonemo sve dublje.

Javnom sektoru ponovno rastu plaće, njima će ih isplatiti država, a ‘pohlepni’ privatnici je moraju isplatiti sami sebi. Trump i Musk kreću u borbu protiv inflacije. Mjere su im suzbijanje državne potrošnje i promjena porezne politike. Mi ju evo povećavamo. Baš me zanima tko će na kraju biti veći ekonomski stručnjak u toj priči. Musk je nagomilao svoje bogatstvo poslovanjem na tržištu, isto kao i Trump. Oni će to isto pokušati učiniti i za Ameriku. Koji naš političar je svoje bogatstvo stvorio radom u privatnom sektoru? Trump je opazio i nešto što smo mnogi opazili i kod nas. Amerikance se učilo da ne vole Ameriku. Hm, poznato mi nešto. Kod nas se isto već godinama prisilno mora slušati o blagodatima bivše države, a svako domoljublje je prešutno i dogovorno zabranjeno. Trump želi da mali Amerikanci uče kako je njihova zemlja sjajna. Naši to djecu ne uče, barem ne službeno. Zato sreća imamo Thompsona koji će se osim pjevanjem očito morati početi baviti i prosvjetom, ipak je ovo gotovo ratna krizna situacija. A koliko je krizna situacija govori i činjenica da čak i ministar izjavljuje da bi bio sretan da vidi Thompsona na dočeku rukometaša. Kad zapuše novi vjetar treba se znati okrenuti.

Činjenica je da koliko god bilo teško i skupo Hrvati danas zapravo dobro žive. Materijalnih stvari ima u izobilju. Možeš birati hoćeš kupiti majicu od jednog eura ili od sto, sve je ponuđeno. Možeš kupiti čokoladu za 10 eura, ali možeš i za dva. Imaš mogućnosti izbora, iako je skupo, ali svega u Hrvatskoj ima. Zamislite što bi bilo da trgovci blokiraju nas? U roku od tri dana nastala bi glad, ne samo u gradovima već i na selu, to je danas sve isto. Naša pokojna tetka je često govorila nije problem ako je i skupo dok imaš što kupiti jer se sjećala vremena kada se u Hrvatskoj nije moglo kupiti sol. A jesti se moralo. Hrana je ono osnovno što svi trebaju, ali ju nitko ne želi proizvoditi, komotnije je sve kupiti, a oni koji ju žele proizvoditi, domaći poljoprivrednici, u očima javnosti su samo pohlepni ljudi koji ništa ne rade već žive od poticaja. Na poljoprivrednike koji proizvode domaću hranu se gleda s prijezirom jer je od hrvatskog seljaka skuplje nego od njemačkog ili francuskog. To što Njemačka i Francuska puno više ulažu u svoju poljoprivredu i imaju drugačiju politiku kojom štite domaću proizvodnju našim ljudima nije važno. Njihovi proizvođači hrane su fensi, naši su seljačine.

Postali smo previše komotni. Ustvari smo postali lijeni. Sve nam je teško. Teško nam je raditi, pa iako smo nezaposleni u Hrvatskoj nećemo prihvatiti neki posao koji ćemo u Njemačkoj raditi s osmijehom. Teško nam je i družiti se s ljudima, tlaka nam je naći vremena za prijatelje, a pogotovo za obitelj. Teško nam je i otići u trgovinu pa kupujemo od kuće. Teško nam je i imati djecu pa ih uglavnom nemamo, a za to nalazimo bezbroj izgovora, ali imamo ljubimce koje jako volimo i vodimo na ljetovanja i zimovanja umjesto djece i uzdižemo ih na kategoriju čovjeka. Demografiju i djecu godinama već uspješno bojkotiramo.

Ja već godinama bojkotiram neke trgovce za koje znam da se jako loše odnose prema svojim djelatnicima, uglavnom kupujem ono što proizvede netko u Hrvatskoj jer sam svjesna da tako punim proračun i njima i sebi, izbjegavam proizvode i tvrtke čiju politiku ne podržavam i to radim jer je meni osobno to važno. Meni osobno je važno i da Hrvatska bude zemlja u kojoj će ljudi htjeti i moći raditi, u kojoj će se osjećati sretno, ispunjeno i ponosno i u kojoj će poželjeti podizati svoju djecu i njima osigurati budućnost u ovoj našoj obećanoj zemlji. Ono što mi se kod ovog bojkota ne sviđa je to što se njega koristi da pojedine skupine kojima to odgovara danima putem medija pumpaju priču o Jugoslaviji ujedinjenoj u bojkotu.

Mi nismo dio Jugoslavije i skupo smo to platili. U krvi. Jugoslavija ne postoji. Barem ne još. Ne sviđa mi se moralno dociranje feminističkih udruga o tome kako bi mi svi trebali prosvjedovati jer sada prosvjeduje netko u Srbiji, zbog čega Hrvatsku uključuju u zemljovidnu mapu protesta u kojoj izgledamo kao dio velike Srbije. Vučić je tamo gotovo proglasio građanski rat, a ja ne vidim razloga da se Hrvatsku gura u taj sukob i da nam se nameće bratstvo i jedinstvo. Čekam samo da te feminističke udruge od Vlade zatraže da tamo pošalje našu vojsku. Ne sviđa mi se to što će za koju godinu moja zemlja biti bez Hrvata, jer se jednostavno više ne rađamo. Ne sviđa mi se što smo dopustili da interventna policija mora čuvati molitvu krunice dok se bogohulnim umjetnicima plješće i od njih stvara božanstva. Ne sviđa mi se što nacionalna televizija Nedjeljom u 2 reklamira eutanaziju, pedofiliju i transrodnost kao nešto normalno i poželjno. Ne sviđa mi se što naše knjižnice nude pedofilske slikovnice. To su sve stvari protiv kojih bi se moglo prosvjedovati i bojkotirati ih. Ali nažalost čini mi se da sam u manjini.

Za situaciju u zemlji smo krivi mi sami. Pohlepa, lijenost, neumjerenost u materijalnim stvarima, nastavi niz. Objeručke, gotovo brzinom svjetlosti, prihvaćamo moderne nastranosti i odričemo se svoje kulture i tradicije. Ljudi stalno pričaju da je prije bilo bolje. Prije smo imali puno manje, ali očito smo bili sretniji. Prije je i djece bilo puno više, iako je materijalnih mogućnosti bilo puno puno manje. Neće nama pomoći niža cijena Milke, neće nas usrećiti ni ista cijena kave ili praška kod nas i u Austriji.

Sve bi to bilo poželjno i svakako je potrebno, ali hoće li to promijeniti navike ljudi? Hoćemo li zbog toga odjednom biti bolji? Bojim se da nećemo. Ljudi koji važnim smatraju samo materijalno, dok su im duše prazne ne mogu ništa promijeniti. Ne treba nam više materijalnog, treba nam više duhovnog. Više obzira, razumijevanja, međusobnog uvažavanja, ljubaznosti. Opće kulture i odgoja.

Trebamo se naučiti gledati tuđi uspjeh s radošću, a ne s gorčinom, trebamo učiti cijeniti rad, a ne cijeniti snalaženje. Trebamo ponovno fokus staviti na dušu, a ne samo na tijelo. Trebamo djecu više voditi na vjeronauk, a manje u šoping centre. Mislim da je vrijeme da krene bojkot kulture smrti, beznađa, uništenja nacionalnog identiteta, uništavanja djece, kulture i obrazovanja. Bojkotirajmo zlo i okrenimo se prema dobru. Pošalji Duha svojega Gospodine i postat će i obnovit ćeš lice zemlje. Čini mi se da nas jedino takva intervencija može spasiti. Nešto poput onog gola kojeg smo zabili Mađarima u zadnjoj sekundi.

Naši rukometaši su nam još jednom pokazali što sve Hrvatska može biti. Ponosna, uspješna i sretna, s Gospom i dragim Bogom koji nam čuvaju leđa, kao što zahvaljujući Karačiću čuvaju njihovu svlačionicu i njih.