Ilustracija/PEXELS
Neobična stvar se dogodila prošli tjedan. Uhićen je netko, a nije iz HDZ-a, štoviše uhićena je saborska zastupnica SDP-a. Reakcija oporbe nije bila nešto u stilu podržavamo institucije neka rade svoj posao nego oporba u tome vidi nešto znakovito. Što im je tu znakovito ne znam, meni je palo na pamet da očito kriminal nema samo jednu stranačku pripadnost kako se često voli isticati. Sve više postaje očito i to da je najveći kriminal upravo tamo gdje stranke nema – u nevladinim organizacijama civilnog društva. Srećom imamo ova tjedna izvješća nove američke vlade o netransparentnom trošenju novca američkih poreznih obveznika pa su oni Hrvati koji su mislili da su nevladine udruge poštene mogli crno na bijelo vidjeti da to i nije baš tako. Tako su američki demokrati u Hrvatskoj financirali i GONG, sjećate se njih, Građani Organizirano Nadgledaju Glasanje. Kad se GONG pojavio postavili su se toliko nadmoćno iznad svih procesa u Hrvatskoj stvarajući o sebi marketinšku sliku nekoga bez koga je nemoguće provesti poštene izbore u Hrvatskoj, kao da živimo u Sjevernoj Koreji. Predstavljali su se kao neovisna nevladina udruga, a onda malo pomalo počeli iz nevladine udruge prelaziti u SDP, pa sada na prošlim izborima javno podržavati Možemo i predsjedničku kampanju Ivane Kekin, kad eto gle čuda nisu baš toliko neovisni nego u Hrvatskoj godinama već provode politiku za koju ih plaćaju američki demokrati. Pokraj demokracije američkih demokrata Sjeverna Koreja sve više izgleda kao dječja igra.
Emisija „Ispiranje mozga radnim danom poslijepodne“ ili „Kod nas doma“ je očito shvatila da su malo pretjerali kada su se javno rugali inteligenciji naših srebrnih rukometaša, sjećate se ono kad su komentirali kako je odabir Thompsonove pjesme „Ako ne znaš što je bilo“ dio naivnosti koja postoji u sportskom umu, pa su pokušali spasiti stvar i u goste pozvali srebrnog rukometaša Filipa Glavaša. Kad gle čuda, dečko ne samo da nema sportski naivan um, već je uz to što je vrhunski sportaš i inženjer strojarstva i brodogradnje koji govori nekoliko stranih jezika. Također što je najvažnije izgleda i kao iskreno dobar čovjek. Pitam se je li ikome od tih ljudi koji su mu se rugali što sluša pjevača po svom izboru bilo barem malo neugodno kada su čuli kako je taj dečko jednostavan i vrijedan.
Inače već drugi tjedan traje estradna svađa koju je pokrenula Mirela Priselac Remi kada je javno izrazila svoje veliko nezadovoljstvo što je Thompson nominiran za nagradu Porin. Mirela je pozvala na bojkot Porina navodeći da muzika nisu samo tralala notice jer muziku stvaraju ljudi koji iza toga stoje svojim imenom i prezimenom i djelima, te kako se ne može odvojiti lik od djela. Inače Mirela kao lik u stvarnom životu neodvojiv od svog djela na svom Facebook profilu uz prigodnu fotografiju partizana s petokrakom 08. svibnja građanima Zagreba čestita oslobođenje koje im se dogodilo 08.05.1945. Uz to se snažno zalaže da abortus postane ustavno pravo svake žene. O ukusima se ne raspravlja, ali Mirela pjeva tekst u kojem ženi govori da je dobra samo za to da je netko „pukne“, a nasuprot nje imamo neke od Thompsonovih stihova poput „poštenim putem ići bit će teško znaj, ali samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj“. Dakle ako govorimo o liku i djelu i umjetničkoj vrijednosti stihova možda nije baš mudro izabrala svoju bitku. Ovakvo javno zgražanje Mirele nad Thompsonom rezultiralo je time da joj je valjda netko prišao dok je šetala s malodobnim djetetom i izvrijeđao je. Tu moram stati u njenu obranu jer se preko djece nikada nikome ne treba osvećivati i to je zaista dno dna, ali opet je tu na vidjelo izašlo naše poznato licemjerje. Skočili su svi zaštititi njeno dijete, a kada je Danka Derifaj nepozvana ljestvama došla do Thompsonove terase kako bi snimila terasu i njegov stan u koje su bila njegova malodobna djeca to je nazvano novinarskom slobodom i njegova djeca tu nisu bila nikome bitna.
Američki potpredsjednik opet briljira. Na konferenciji u Münchenu održao je nevjerojatan govor u kojem savršenom lakoćom i preciznošću europskim čelnicima govori bolnu istinu koju oni zatvoreni u briselske kule ne žele ni čuti – da su oni uništili Europu. Smatram njegove riječi iznimno važnima, no one nisu dobile prostor u domaćim medijima stoga ću ga ponovno citirati: „Najveća prijetnja Europi nisu ni Rusija ni Kina niti neki drugi vanjski faktor već je to prijetnja iznutra. Povlačenje Europe od njenih temeljnih vrijednosti. Kad vidimo da europski sudovi poništavaju regularne izbore i da visoki dužnosnici prijete da će poništiti druge trebamo se zapitati držimo li se na primjeren način visokih standarda. Unutar živog sjećanja mnogih od vas u ovoj prostoriji je Hladni rat koji je postavio je branitelje demokracije protiv mnogih tiranskih sila na ovom kontinentu. Uzmite u obzir stranu u toj borbi koja je cenzurirala neistomišljenike, koja je zatvarala crkve, koja je poništavala izbore. Nažalost danas kada gledam Europu, ponekad nije baš jasno što se dogodilo nekima od pobjednika Hladnog rata. Gledam u Bruxelles gdje komesari Europske komisije upozoravaju građane da namjeravaju ugasiti društvene mreže tijekom građanskih nemira čim uoče ono što su oni ocijenili kao sadržaj pun mržnje. Nijedan glasač na ovom kontinentu nije otišao do glasačke kutije zato da otvori vrata milijunima ilegalnih migranata.“ Ne treba posebno naglašavati kako nije zaradio ovacije publike. Vance je rekao ono što osjećaju mnogi diljem Europe. Europska unije nije više zajednica koja brine za svoje građane već je europska birokracija i administracije postala država u državi koja se brine samo za to kako da kontrolira svoje građane i napuni svoje džepove. Nažalost najnoviji potezi Ursule koju nitko od nas nije izravno izabrao, a ne možemo ju ni smijeniti, su daljnje povećanje inflacije i nastavak europske propasti. Nažalost povijest nas je naučila i da se na ovom kontinentu ovako duboki društveni poremećaji nikada ne rješavaju mirnim putem.
Mi iz povijesti također nismo naučili ništa, ali nismo možda sami ni krivi. Jednostavno nismo imali priliku učiti pravu, istinitu povijest. Godine i godine manipulacije i ispiranja mozga učinili su većinu ljudi potpuno inertnim i nezainteresiranim za razmišljanje koje bi uključivalo nešto više od onoga što se kao vijest i zbilje prezentira u informativnim emisijama. Obrazovni sustav koji desetljećima služi kao poligon za usađivanje komunističkih ideja i ideala, susjedni narodi koji desetljećima imaju „neslužbeni“ dio nacionalne politike koji uključuje osvajanje našeg teritorija, propaganda koja nam godinama šalje podsvjesne signale da smo narod koji ne zaslužuje vlastite vođe koji su čestiti i ne zaslužuju zemlju koja bi bila istinski slobodna i sretna. Desetljećima nam nameću grižnju savjesti za zločine koje nismo počinili, a naših vlastitih žrtava se odričemo, pa ih čak ni ne poznajemo. No ono s čim trnitelji života ne računaju je da život nikada ne nestaje. On je uvijek tu. Iskra života koja tinja i tinja dok ne dobije dovoljno vjetra koji će ju raspiriti u plamen. Ne vide tu iskru jer nemaju srca, a neke stvari se samo srcem dobro vide. I onda se umjesto nekog političara pojavi neki tamo pjevač koji je odrastao na rubnom dijelu naše Domovine, van svih elitnih krugova, odnosno malograđanštine, te koji s nekoliko iskrenih pjesama učini više za dobro svog naroda od onih koji za to godinama uredno dobivaju plaću tvrdeći da im je to jedini posao kojeg obavljaju. I onda on koji nema ni dio uhodane propagande kojom se oni godinama služe s nekoliko pjesama njih sve jednostavno zasjeni.
Pojavi se tako Thompson koji pjeva o slavnoj našoj povijesti, o Divi Grabovčevoj, kralju Dmitru Zvonimiru, o dragom „sercu“ Katarini Zrinski i njenom Petru Zrinskom, te svojim stihovima u nekoliko minuta očita povijesnu lekciju cijeloj naciji. Odjednom sve zanima tko je bio taj Zrinski, tko je bio Fran Krsto Frankopan, je li moguće da je postojala hrvatska kraljevska kruna, pa ako je, gdje je onda završila? Zar je netko stvarno bio toliko lud da je dao život za Hrvatsku? I bolno je slušati tu našu povijest i kako su živote gubili mnogi koji to nisu zaslužili, kako je sudbina mnogih običnih ljudi postala prava mučenička jer su izgubili glavu ne želeći se odreći svog naroda i svoje vjere. Nisu se predali ni pred Habsburgovcima, ni pred Turcima, ni pred četnicima. Koliko je onih žena našeg vremena koje nikada nisu dobile oproštajno pismo svog Zrinskog koji je znao da će ujutro ostati bez glave i da neće moći zaštititi ni nju ni svoju obitelj. A opet je dao život jer je vjerovao da mu je to dužnost.
Slobodu smo teško stekli, a sada ju opet gubimo radi nekih ljudi kojima tuđa sloboda i životi ne znače ništa. Kao da smo se prodali za šaku europskih novaca. Amerikanci će izgleda svoj kontinent dovesti u red na brzinu i mirnim putem, a mi, tko zna što će biti s nama. Ostaje nam ufati se poput Zrinskog da će ga dragi Bog uzvisiti na onom svijetu, ako ga je ponizio na ovome. Te riječi je i Gospa izrekla Bernardici u Lurdu: neću te učiniti sretnom na ovom svijetu, već na onome. Možda je to sudbina naše Domovine. Da imamo mnoge koji gledaju srcem i mnoga „serca“ koja su teško patila jer je netko drugi gledao u krive bogove i svjesno birao biti na krivoj strani povijesti. Ali srećom uvijek ima i oni koji se odazovu da svoj život i svoja „serca“ uprave za ono što je istina.