FOTO: Helena Valentić
Naše prve vinkovačke poklade podsjetile su nas na brojne običaje koje smo pomalo i zaboravili, a jedan od njih iza kojeg je po gradu letjelo najviše prašine i perja je upravo običaj čijanja perja.
Čijala su danas nažalost gotovo pa nestala, a nekada su bila glavni društveni događaji zimskog perioda godine kada su ljudi imali manje posla po vani pa su se mogli posvetiti društvenim okupljanjima. Druženje uz čijanje perja nazivalo se prelo, a čijanjem perja se zapravo dobivalo prirodno punjenje za jastuke i jorgane, popularne slavonske perine koje su grijale bolje od bilo kakvog modernog prekrivača.
Domaćini prela su se trudili posebno urediti kuću, pazilo se na svaki detalj, a goste bi počastili domaćim svinjokoljskim proizvodima, vinom i rakijom. Dok su žene čijale perje, muški bi obično kartali i zbijali pošalice, a druženja su znala potrajati i dugo u noć. Druženja je često pratila pjesma, pa su tu znali nastati i poneki bećarci koji bi se kasnije pjevali u kolima, a neiscrpan izvor inspiracije uvijek su bila udvaranja momaka i djevojaka koji bi iskoristili prelo za druženja. Naime obično se na prelo išlo u onu kuću u kojoj je bilo momaka za ženidbu i cura za udaju, bilo je tu i pokušaja dogovaranja svatova, ali znamo kako bećarsko srce nije baš uvijek išlo za tim da se zaljubi tamo di treba, već prije tamo di ne smije.
Teško je danas i zamisliti takav način, pa i tempo života, u kojem su ljudi ne samo imali vremena za takva druženja, već su ih jedva čekali. Ponekad se taj život nekada čini puno jednostavniji i sretniji. Imali su možda manje svega, ali su imali više duše. Nekako nam toga danas fali.
FOTO: Helena Valentić
FOTO: Helena Valentić