Gostovanje Nikole Kajkića, pravnika i bivšeg inspektora (istražitelja ratnih zločina) MUP-a te nezavisnog vijećnika u Vukovarsko – srijemskoj županiji, u podcastu “Mrežnica” izazvalo je lavinu reakcija u srpskim medijima, koji su njegov nastup prikazali kao “ustašku hajku na Vučića” i “dokaz hrvatske podrške protestima u Srbiji”. No, stvarnost je daleko složenija. Kajkić nije samo suočen s napadima srpskih obavještajnih struktura i medija, već i sa šutnjom i pasivnošću hrvatskih institucija koje bi ga trebale štititi.
Čitajući današnji članak na srpskom Informeru pod naslovom Ustaška hajka na Vučića: Sada je jasno zašto Hrvati podržavaju proteste u Srbiji!, očito je kako ih je posebno je razljutila činjenica da je Kajkić srpskog predsjednika Aleksandra Vučića nazvao “razbojnikom”. Iako srpski mediji pokušavaju umanjiti značaj ovog gostovanja, istina je kako je podcast “Mrežnica” najutjecajniji hrvatski politički podcast čije je sjedište (Duga Resa) na nikada neprežaljenoj granici SAO Krajine, što ga čini dodatnim trnom u oku srpskih medija i obavještajnih krugova. Osim toga, podcast, kao i sam Kajkić, očito je interesantan tajnim službama, kako hrvatskoj SOA-i, tako i srpskoj BIA-i, ali i drugim obavještajnim agencijama u okruženju.
Moguće je kako je to povezano s činjenicom kako je suprug voditeljice i vlasnik medija bivši djelatnik jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi. Pa se tako sam hrvatski premijer Andrej Plenković nije se mogao suzdržati od prozivanja podcasta, a sada mu se pridružio i kolega Vučić.
Srpski mediji ne biraju riječi kako bi diskreditirali Kajkića, optužujući ga za poticanje nestabilnosti i napade na Aleksandra Vučića. No, Kajkić u svom izlaganju nije iznio ništa što nije činjenično točno: ukazao je na ubrzano naoružavanje Srbije, njezine vojne kapacitete i otvorenu retoriku pripreme za sukob. Postavio je legitimno sigurnosno pitanje koje bi svaka suverena država trebala razmatrati.
Međutim, ono što srpski mediji sustavno zaobilaze jest činjenica da se pred obiteljskom kućom Nikole Kajkića sve češće parkiraju i prolaze sumnjiva vozila s registarskim oznakama iz Srbije, dok nepoznate osobe snimaju njegov dom i okolinu. O ovome Kajkić ima foto i video dokaze.
Također, nitko nije spomenuo kako je srpska obavještajna služba (BIA) Kajkića već privodila Kajkića na graničnom prijelazu te da je bio izložen psihološkom maltretiranju i osuđen na montiranom suđenju u Srbiji na 5 godina zatvora, a u tom trenutku Vlada RH nije ga zaštitila već naprotiv, dodatno ga je izložila dostavljajući Srbiji podatke koje su u Srbiji konstruirali protiv njega.
Međutim, umjesto da mu pruži potporu, dio hrvatske javnosti i politički vrh ostaju nijemi. Postavlja se pitanje: kako bi Srbija reagirala da je situacija obrnuta, odnosno da hrvatski mediji vode sličnu kampanju protiv nekog srpskog dužnosnika ili bivšeg inspektora? I to čovjeka koji je istraživao najveći pojedinačni zločin nad hrvatskim narodom, ne samo u Domovinskom ratu već najveći zločin od 2.svjetskog rata. Odgovor je jasan – reakcija bi bila trenutna i žestoka.
Ovaj slučaj otvara mnogo ozbiljnije pitanje – koliko je uopće sigurno javno iznositi istinu u Hrvatskoj? Ukoliko netko ukaže na prijetnje koje dolaze iz Beograda, biva napadnut ne samo iz Srbije, već i iz unutarnjih službi, kroz djelovanje obavještajnih struktura koje bi trebale štititi hrvatske nacionalne interese, a ne raditi protiv svojih građana za tuđe interese.
Ako je Kajkić danas meta, tko je sljedeći? Hoće li se svaki glas koji upozorava na stvarne prijetnje ušutkavati? Je li Hrvatska suverena država ili poligon za strane interese? Pitanja su to na koja hrvatska javnost zaslužuje odgovore.
