Danas slavimo spomendan blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, kojeg mnogi Hrvati već sada smatraju svetim.
Stepinac potječe iz velike obitelji, bio je peto od osmero djece. Rođen je 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Prije nego što je postao svećenik bio je vojnik i poljoprivrednik. Naime kao vojnik austrijske vojske sudjelovao je u prvom svjetskom ratu gdje je stekao čin potporučnika. Nakon rata upisuje studij agronomije kojeg napušta kako bi se bavio poljoprivredom u rodnom Krašiću. No ipak je poslušao poziv na duhovno zvanje te 1924. godine odlazi na studij u Rim. Zaređen je za svećenika 1930. godine, a mladu misu je proslavio u poznatoj crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu. Već 1934. , 24. lipnja, biva zaređen za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Tako je postao tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.
Stepinac je simbol otpora komunističkom sustavu. Bio je pravi pastir povjerenog stada koji nije pognuo glavu pred režimom koji je nastojao uništiti katoličku crkvu. Za vrijeme II. svjetskog rata javno je govorio protiv progonstava koja je režim provodio na temelju rase, vjere i ideologije. Zahtijeva poštivanje svake osobe, osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Sudjeluje u organiziranju skrbi za sedam tisuća ratne siročadi i tristotinjak svećenika. I nakon rata nastavlja prosvjedovati protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimanja imovine koja su se događala pod novom svjetovnom vlasti, Komunističkom partijom. Odlučno je odbio Titov prijedlog o odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice, nakon čega je uslijedila medijska kampanja protiv Crkve, a osobito protiv Stepinca. Konačno je uhićen 18. rujna 1946., a 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Optužen je za suradnju s okupatorom i kvislinškim vlastima i za „pokrštavanje“ Srba.
3. listopada 1946. Stepinac je održao svoj znameniti govor pred sudom koji nije bio samo njegova obrana već vjeroispovijest kojom je ponovo javno posvjedočio istinu o vjeri za koju je bio spreman položiti i život. Stepinčeva obrana je opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u njegovu korist, no ipak je nevin osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine. Odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 1951. godine. Bilo mu je dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima. Potvrđeno je da je bio sustavno podvrgnut trovanju koje mu je sve više narušavalo zdravlje. Svjedoci tvrde da je bio na zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Komunistička partija ipak nije mogla spriječiti da se glas o njemu proširi svijetom, te je on nakon pritiska svjetske javnosti 1951. prebačen iz zatvora u Lepoglavi u župni dvor u Krašiću. 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. Zbog čega sjetovne vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Stepinac nije mogao u Rim, pa u konklave nakon smrti Pija XII., jer nije bio siguran da će se moći vratiti natrag u domovinu, a nije želi ostaviti svoj narod.
Stepinac je u zatočeništvu razvio apostolat pisanja. Mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima uputio je više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. Napisao je na tisuće stranica propovijedi. Iako je on bio taj koji je bio zatočen u svojim duhovnim djelima tješio je druge. Iz njegovih propovijedi zračila je živa vjera i nepokolebljiva nada te potpuno predanje Bogu. Nije mrzio svoje tužitelje već je molio i za one koji su ga progonili. Umro je 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanje kazne. Svojim životom i mučeničkom smrću postao je simbol nade hrvatskog naroda koji ga je prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč brojnim komunističkim zabranama i progonima.
Stepinac je zaslužan i za osnivanje prvog karmela u Hrvatskoj, u mjestu Brezovica. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije zahvaljujući kojem se širio po ostalim župama u Hrvatskoj. Utemeljio je i brojne nove župe i potaknuo izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Posebno je vodio računa o važnosti veze Hrvata sa Svetom stolicom, te je s biskupima je radio na proslavi 1300. godina te obljetnice (641-1941), no ona se dogodila tek 1984. na Mariji Bistrici. Montiranu sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992. kako bi se ispravila povijesna nepravda.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1998. godine tijekom svog drugog posjeta Hrvatskoj. Papa je tom prigodom rekao da se u osobi blaženog kardinala Stepinca spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom 20. stoljeća obilježenog trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Poručio je da je Stepinac znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina jer istina nije roba kojom se može trgovati. Papa Benedikt XVI. također je biranim riječima govorio o blaženiku opisavši ga kao neustrašivog pastira čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija. Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske, Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika, te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih krajeva. Danas je posebno svečano u Mirkovcima u župi bl. Alojzija Stepinca koja slavi svog zaštitnika.
Misli blaženog Stepinca su suvremene upravo i danas kada se svijet nalazi pred novim oblikom vladavine preinačenog komunizma koji i dalje nije iskorijenjen nego ima nove poklonike koji ga veličaju i idealiziraju.
Podsjetimo se na neke njegove misli:
”Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.”
”Prvo pravilo, ako želimo vidjeti bolje dane u budućnosti, treba iskazivati poštovanje prema Bogu, koje mu pripada, i to u poniznosti: to je jedini put prema miru!”
”Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru bit će sretan!”
”Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikad nećete ovladati!”