Opet je na Dori pobijedio Marko, ovaj puta Marko Bošnjak. Iskreno meni te riječi, kostimografija i sve ono što je Marko izrekao poslije Dore nikako ne sjedaju. Kao program koji ne bi dala djeci ni da gledaju ni da slušaju. Marko je šetao u kostimu đavla, grlio zmiju, pjevao o trovanju, zapravo cjelokupnu svoju pojavu bazirao je na religijskim motivima zla. Nije da je to baš jako inovativno. U izjavama je bio vulgaran i bilo ga je ružno za slušati, ali na kraju krajeva ako je sretan sam sa sobom, neka mu bude. Ono što je meni tu problem je što uvijek žiri nekako zezne publiku. Naime hrvatska publika dala je najviše glasova grupi Ogenj, a ne Bošnjaku, no gle čuda Marko Bošnjak je pobijedio odlukom žirija. Taj žiri jednostavno valjda bolje razumije tko treba otići na Eurosong, pa ne razumijem čemu onda ne riješe sve sami već ljudi troše svoje eure na telefonsko glasanje. Još uveli i strane žirije. Neki Hrvati uporno misle da ne možemo sami odlučivati za sebe. Ne zaboravimo da onog Marka koji je pobijedio prošle godine nisu ni pozvali na Doru već je bio rezerva. Možda su samo htjeli da i naš predstavnik sliči na prošlogodišnjeg švicarskog pobjednika.
Eurosong je nekada davno bio zanimljiv, prije ovih uključivih i tolerantnih pripadnika woke i LGBT scene koji tamo idu s jedinim ciljem da promoviraju i podržavaju jedni druge. Na Eurosongu si također po glasovima žirija točno mogao vidjeti koja zemlja nas voli, a koja ne voli. Npr. koliko se sjećam Velika Britanija i Francuska nam nikada nisu bile posebno naklonjene. U zadnje vrijeme imam dojam da Britanci ne vole ni sami svoje građane, s obzirom na njihovu politiku prema migrantima i prema toleriranju migrantskih zločina, posebno onih seksualnih prema maloljetnicama. Sadašnji britanski premijer ne čini puno da napravi reda u svojoj zemlji, ali zato je je odjednom jako hrabar kada treba predvoditi Europu u rat protiv Rusije. Čini mi se da Macron isto jedva čeka glumiti Napoleona.
Na temelju povijesnog iskustva mislim da ne možemo baš reći da smo omiljena zemlja Europske unije. Osim kada je u pitanju turizam i spačvanski hrast, onda nas jako vole. Ali tradicionalno nismo mogli računati na to da će nam cijela Europa u sekundi priskočiti u pomoć, osim možda Vatikana i Njemačke. Stoga sam jako skeptična na nove ideje o europskom ratovanju. Pogotovo ako pogledamo tko se sada pokušava prometnuti u vrhovne zapovjednike.
Šefica Europske komisije je nakon Trumpovih izjava kako neće bezrezervno podržati Ukrajinu ekspresno odlučila da će Europa pronaći 800 milijardi eura koje će uložiti u naoružanje EU. Prije mi se čini da će ih opet tiskati pa stvoriti još više inflacije, no dobro. Ta ista šefica Europske komisije ima iskustva s vojskom i naoružanjem, bila je njemačka ministrica obrane, no tamo je ostala zapamćena po svemu samo ne po dobrome. Navodno je i tamo imala neke sumnjive nabavke opreme, a to je nastavila i na čelu EU kada je SMS-ovima od Pfizera dogovarala cijenu cjepiva i naručivala beskonačno doza za sve stanovnike EU. SMS-ove je podsjećamo izgubila. Ne znam kako sada planira nabavljati oružje, SMS-ovima, pismima ili mejlovima. Nije mi jasno ni za vojsku koje EU zemlje nabavlja oružje jer EU nema svoju vojsku, već svaka država svoju, pa ne znam kako to planiraju raspodijeliti među zemljama članicama.
Kako god, s jedne strane svi bi ratovali, s druge Trump priča o miru i priča sve i svašta, Putin šuti dok se Trump i Europa svađaju, Putin je dobar s Kinezima… Što je tu istina dok političari jedno misle, drugo pričaju, a treće rade teško je reći. Žao mi je Ukrajine i ljudi koji ginu, no ipak se ne mogu oteti dojmu da se njihova situacija ne može u potpunosti poistovjetiti s Domovinskom ratom. Činjenica je da je i na nas i na njih izvršena agresija, no uz nas na početku nije stala cijela Europa i nisu nam tako zdušno pomagali, čak štoviše, neki su nam i odmagali. Neke zemlje nisu podržavale ni Oluju ni Bljesak, ali smo mi ipak uspjeli. Možda da su nama svi tako pomagali na početku ne bi izginulo toliko naših ljudi. Može li Europa ratovati ujedinjena protiv zajedničkog neprijatelja? Europa se nekada davno ujedinila, ali ne zbog zajedničke valute, već zbog zajedničke vjere. Danas se europski žiriji klanjaju sotonističkim izvođačima, pa mi se nekako čini da trenutno nema opcije da nas vjera ujedini. Nismo na istim stranama.
Prošli tjedan se strani vozač taxija u Zagrebu zabio u tramvaj. Čini se da je vozio preko travnate površine. Na društvenim mrežama se masovno dijelila fotografija navodno njegove vozačke dozvole. Položio sve kategorije, vrhunski prometni stručnjak. Kod nas moraš napraviti i razmak između polaganja za pojedine kategorije, a kad odeš u inozemstvo moraš ponovno polagati vozački ispit. Stranim radnicima u Hrvatskoj je dovoljno da im netko drugi ispuni papire pa da im država na to lupi pečat. Baš me zanima vrijedi li i za strane radnike kao i za Hrvatske ono pravilo FT1P, fali ti jedan papir. Ili njima ne treba nijedan.
Proslavili smo međunarodni dan žena. Naravno da su najglasnije opet bile udruge civilnog društva koje žive isključivo od proračunskih novaca i koje sole pamet svima redom. Dale su si imena kao što su centri, akademije, instituti i slično. One se ponašaju kao da imaju isključivo pravo na borbu za bilo kakve vrijednosti koje se tiču ženskog roda, no istovremeno se bore samo za one vrijednosti u koje one vjeruju. Ponovno su organizirale noćni marš za prava žena u kojem ističu kako žene u Hrvatskoj nisu u dobrom položaju, kako su ugrožene i kako nisu dovoljno zastupljene u politici.
Što se tiče zastupljenosti u politici mislim da te liste s ženskim kvotama nemaju nekog prevelikog smisla, jer kandidate treba birati prema sposobnosti, a ne prema spolu. Žene su u Hrvatskoj doista sve više ugrožene, no ne od Hrvata kojima te aktivistkinje imaju hrabrosti svašta reći u lice već od stranih radnika koji dolaze iz kultura u kojima žene nemaju ni upola prava i poštovanja koja imaju u Hrvatskoj. Ženske udruge nisu glasno prosvjedovale protiv slučajeva nasilja nad ženama od strane stranih radnika, nisu se oglasile o slučajevima kada su žene bile nasilnik ili ubojica, poput one jadne majke koja je svoje dijete pustila u Savu, nisu spominjale slučajeve strašnog nasilja u gay zajednicama. To sve nekako prešute. Nisu se zgražale nad redateljem Matanićem i njegovim ponašanjem prema ženama, to su se također potrudile glasno prešutjeti. No bilo koji slučaj sumnje na nedolično ponašanje u katoličkoj crkvi je okidač za višednevnu medijsku hajku.
Poruke s zagrebačkog noćnog marša su: „trans žene su žene“, „kuhinja mi je cirkus“, „Feministkinje uz Gazu“, „oprostio vam Bog klečanje“. Dakle programske odrednice gotovo svih tih udruga su zapravo komunizam, pogotovo komunistički princip rješavanja nesuglasja s neistomišljenicima. Jednostavno neprijatelja uništiš propagandom, kad dovoljno puta ponoviš laž tko će se više sjetiti što je istina. Očekivano sve te udruge izražavaju otvorenu netrpeljivost prema Katoličkoj crkvi i njenom nauku, bilo iz neznanja ili svjesno manipuliraju činjenicama. Gotovo sve te predstavnice tih udruga stalno pričaju o nekoj borbi, stalno su u nekom ratu, stalno imaju nekog novog neprijatelja i stalno su im svi drugi krivi za sve. Nemam ništa protiv da im je kuhinja cirkus, ali to je već stvar osobne kulture i higijene a ne svjetonazora. Ne predstavljaju te udruge sve žene, već samo one koje su na svjetonazorskoj liniji zajedno s njima.
Kod svih tih udruga i žena koje se na malim ekranima guraju u prve redove prevladava jedna zajednička karakteristika, a to je nemir. Baš su pune nekog nemira, nezadovoljstva, stalno mi izgledaju nesretne. Iskreno mi ih bude žao. Pokušavaju ispasti važne pa izmišljaju bogohulne performanse i poruke, vrijeđaju molitelje na trgovima, uporno ističu kako njima neće nitko ništa nametati jer su one same svoj vladar, same sebi dovoljne, same sebi najbitnije. Ne žele brak, ne žele muškarce, djecu. Muškarci su za njih valjda greška prirode. Pa drage moje tko vas tjera na bilo što od toga? U Hrvatskoj nitko. Ali probajte s tim stavom otići živjeti u Palestinu koju toliko podržavate pa javite kako ste prošle.
Takve žene su po meni sve ono što žena zapravo nije. Žena nije sama sebi svrha i sama sebi centar, žena je prvenstveno centar i srce svake obitelji. Žena ima sposobnost biti tu za druge, biti oslonac, biti utjeha, biti doslovno sve. Jer ona to može. Kada je žena u obitelji, poslu ili društvu centar samo sebi onda takva obitelj i zajednica ne može opstati. Ne sjećam se nijedne iskreno sretne žene koja je cijeli život posvetila isključivo samo sebi i svom ja. Prava žena ne gleda na muškarca kao na grešku nego kao na nekog tko je jednako vrijedan njoj. Žena ne mora biti bolja od muškarca. Ona nije muškarac, ona je žena. Žena je ženstvena. Muškarac i žena nisu ista kategorija. Mogu biti ravnopravni u mnogo čemu, ali ne mogu biti jednaki jer to jednostavno nisu. Upravo u toj različitosti je njihova ljepota. Žene koje uporno omalovažavaju sve ono što muškarci jesu i svode ih samo na njihove negativne osobine zapravo rade muškarcima isto ono protiv čega se one tako aktivno bore.
Žene zaslužuju da se prema njima postupa kao prema čovjeku. Ali to zaslužuju i muškarci. To prije svega zaslužuju nerođena djeca koja su dobrom propagandom postala najveći neprijatelj svake samosvjesne žene. Žene borkinje su svoju borbu svele na to da se ženama omogući da rade kao muškarci i da bi zbog toga trebale biti jako sretne. Omogućile su ženama da zamrze svoje ženske posebnosti, da majčinstvo i obitelj predstavljaju kao smetnju nekakvom samoostvarenju neograničenih izlazaka, opijanja i promiskuiteta. Žene borkinje kao pojam uspješne žene vide samo onu ženu koja gotovo sve tradicionalne vrijednosti ismijava, omalovažava i u širokom luku zaobilazi. Ne samo vrijednosti već i izgled i odijevanje. Žena zbog tih borkinja više ne smije biti žena jer neće biti dovoljno dobra po njihovim mjerilima.
Žene doista pokreću svijet. Ali ne ove borkinje, nego one žene koje to zaista čine. Žene koje svaki dan neprimjetno čine milijun sitnica zbog kojih funkcionira svaka obitelj, svako domaćinstvo, svako dijete, svaka zajednica. Žene koje požrtvovno odabiru brigu za druge, umjesto brige za sebe, koje stavljaju tuđe potrebe ispred svojih, koje i kada su umorne pronađu zadnji atom snage da učine još nešto jer znaju da ostali ovise o njima. Takve žene i takvi muškarci pokreću svijet. Oni su razlog zbog kojih su mnogi narodi opstali, mnoga djeca postala ljudi i mnoge zajednice bile bogatije za kulturno i tradicijsko bogatstvo koje se ne može procijeniti novcem.
Neke žene zrače mirom. Jeste li to ikad primijetili? Jeste li primijetili kako nekim ženama nikada ništa nije teško, kako uvijek sve stignu, kako budu sretne zbog toga što su svojom ljubavlju uljepšale nečiji dan i nečiji svijet? Jeste li primijetili da je najveći osmijeh na licu onih žena koje imaju najmanje veze s ovim svijetom, poput redovnica koje sretno žive svoj životni poziv. Jeste li primijetili da su najsretnije one žene koje prihvaćaju to što žena zapravo je – žena, a ne muškarac. Jeste li primijetili kako nije bitno biti bolja žena od muškarca, nego je bitno biti bolji čovjek. Svaki dan biti bolji čovjek od onoga kakav si bio jučer. To je jedino što je bitno. Kada bi se svaka žena i svaki muškarac svaki dan trudio biti bolji čovjek svijet bi bio puno bolje mjesto. Sretan vam dan žena. Budite žene koje vole i cijene svakog čovjeka, svaku ženu, svakog muškarca i svako dijete. Budite žene koje vole život i koje ga žive s osmijehom na licu i mirom u srcu. Mirom koji ovaj svijet ne razumije.