Čini se da nas čeka još jedan štrajk u prosvjeti. Sindikati ga najavljuju cijeli tjedan, traže povećanje plaća i tvrde da štrajk neće utjecati na provedbu nacionalnih ispita, iako bi trebali štrajkati baš u tom tjednu kada su nacionalni ispiti. Ministar kaže da sumnja da iza navedenih razloga štrajka stoje neki drugi. Iskreno kada ideš sa štrajkom pred izbore logično je pomisliti da štrajkaš da pomogneš oporbi, isto tako logično je da se svi bore za svoja prava, no pomalo mi već smeta što se malo veća prašina oko prosvjete podigne samo ako netko napravi neki incident u školi ili ako sindikati traže povećanje plaća. Školstvo godinama već izvlači deblji kraj i trpi posljedice općeg nedostatka kulture i odgoja pa mi se nekada čini da bi učitelji bili sretniji da dođe do povećanja poštovanja i razumijevanja prema njima i njihovoj profesiji, makar plaće ostale iste do jeseni.
S druge strane granice, onoj u Srbiji, teško je više pratiti tko za što prosvjeduje i tko protiv koga prosvjeduje. Cijela zemlja se digla na noge i traže smjenu Aleksandra Vučića. Ne znam koliko će se usrećiti s njegovim nasljednikom. S bosanske strane granice situacija nije ništa bolja, bolje reći da je puno gora. Ne znam što Dodik planira, koju granicu on misli zaštititi. Nadajmo se da se nitko od njih neće sjetiti krenuti prema našoj, s bilo koje strane.
Naši mediji se u prosvjede u Srbiji uživjeli kao da prate finale svjetskog nogometnog prvenstva. Prosvjedi u Srbiji iz minute u minutu. Zašto je od svih zemalja na svijetu našim medijima najbitnije samo ono što se događa u Beogradu? Možda zbog činjenice da su im vlasnici isto iz Beograda. Naši mediji prešućuju da se na prosvjedima u Srbiji pojavljuju četnička obilježja. Ali zato svako obilježje koje je po njima ustaško nikada ne previde.
Ursula i dalje želi ratovati. Ali za to joj i dalje treba puno novaca. Financijske kuće su pomalo neprimjetno okrenule leđa Europi povećavši kamatne stope, a čak ju je i šefica Europske središnje banke upozorila da bi povećani izdaci za obranu mogli izazvati šokove u gospodarstvu i povećati inflaciju. Ursula se zatim dosjetila genijalne ideje koju je prije nekoliko dana podijelila s javnosti putem X-a: pretvorit ćemo privatnu štednju u potrebne investicije. Jel’ to Ursula planira ljudima skinuti novce s računa? Nacionalizirati imovinu? Oduzeti privatnu imovinu? Ili moliti ljude da ulože u njene briljantne ideje? Kojoj točno komunističkoj partiji Ursula pripada? Očito nam se ne piše dobro, no kako god okreneš veća opasnost nam prijeti od unutarnjih nego od vanjskih neprijatelja. Barem za sada. Lane su ljudi prosvjedovali jer nisu željeli Eurosong u Hrvatskoj, a istovremeno su u Hrvatskoj pljeskali Ursuli. Ne znam koja opcija je manje zlo.
Obilježili smo pet godina od početka pandemije korona virusa. Konačno su tajne službe potvrdile da je virus napravljen u laboratoriju i da je pobjegao iz laboratorija. Sada to više nije teorija zavjere. Sve one mjere kojima su ljudima uništili živote odjednom su bile nepotrebne. I nikom ništa. Svjesno su ljudima lagali, obmanjivali ih, zastrašivali, ograničavali ljudska prava i slobode. I nikom ništa. Eksperiment uspio. Šef svjetske zdravstvene organizacije već prijeti novom pandemijom, posebno se naljutio što je Trump izvukao Ameriku iz te organizacije koja želi upravljati cijelim svijetom onako kako ona kaže. Trump je među prvima rekao da je virus kineski i da je pobjegao iz laboratorija. Možda da sad krenemo za njim i izađemo iz te organizacije dok nisu pustili neki novi virus.
Novinari i dežurne influencerice jugoslavenske orijentacije se trude napraviti spektakl oko ovogodišnjeg pobjednika Dore Marka Bošnjaka i činjenice da je dečko gay i kao to svima smeta. Neugodna istina je da on javnosti jednostavno nije ni približno simpatičan kao Baby Lasagna, bio gay ili ne, to nikome ne smeta. Neki ljude zrače nekom vedrinom, a ovaj svojom pojavom – mrači. Barem se tako uporno predstavlja. Po starom dobrom receptu sve se zakuhalo kod Mojmire koja ga je pitala što misli o tome da svećenik komentira njegovu pjesmu, aludirajući na to kako su Hrvati i vjernici netolerantni i nazadni, a veliki hrabri pobjednik Dore koji je šetao u kostimu đavla hrabro odgovara da svećenici ne bi trebali biti glazbeni kritičari. Mojmira sretna što je je mladić hrabro rekao svećeniku što ga ide, a sve dežurne influencerice mu odmah potrčale pružiti potporu.
Najmanje bitno je tu je li dečko gay ili ne. Ono što je bitno je da je njegova pobjeda na Dori rezultat previše slučajnosti, poznanstava i gay lobiranja, a ne kvalitete pjesme i glasova publike, ako je točno ono što o tome danima pišu neki ljudi koje uopće ne zanima Markova seksualna orijentacija. Budi što hoćeš ali barem budi pošten. No čini se da to teško ide jedno s drugim u ovoj priči.
Mogao je Marko Mojmiri i drugačije odgovoriti, nešto kao svatko ima pravo na svoje mišljenje i zaključiti tu priču. No očito se svaki gay koji se pojavi na sceni mora iskoristiti za medijski rat protiv Katoličke crkve u Hrvata. Ako Marko ima pravo pjevati što hoće i svećenici imaju pravo o toj pjesmi imati svoje mišljenje. No većina jugonovinara i influencera ima problem s svećenicima, njihovim mišljenjima, posebno kada to mišljenje izađe izvan fizičkog crkvenog prostora ili ne daj Bože ako je to mišljenje izraženo preko interneta. Oni ne vole čuti što o nekoj temi misli svećenik, osim ako ih ne misli podržati makar to ne bi smio. Ako ti stalno smeta što misli svećenik, a on govori sukladno Evanđelju i nauku kojeg je dužan braniti, onda te smeta puno više, smeta ti onaj čiji je on predstavnik. Logično onda ako za svoj nastup odabereš ulogu đavla da te smeta netko Kristov. Možda mislite da pretjerujem, ali tu je po meni situacija vrlo jednostavna. Marku želim svu sreću, a nadam se da će jednog dana shvatiti kako ti svećenici koje on proziva ne vide u njemu konkurenciju nego dušu koja srlja u propast.
Naišla sam na zastrašujući podatak kako istraživanja pokazuju da je prosječna inteligencija čovječanstva u padu. To bi zapravo objasnilo mnogo toga. Prije samo pedesetak godina bilo bi nezamislivo da se muškarac obuče u ženu i javno o tome hvali pred kamerama. Bilo bi nezamislivo da transvestiti imaju slobodan ulaz u dječje vrtiće dok se ulaz u škole od roditelja čuva zaštitarima. Bilo bi nezamislivo djecu dovesti na paradu ponosa i dopustiti nepoznatim golim ljudima da ih drže za ruke.
Prije samo pedesetak godina i učitelji i svećenici su uživali povjerenje i poštovanje naroda. Vjerojatno je i onda svatko imao svoje mišljenje o njima ali nije ga iznosio javno putem interneta. Nekada je bilo sramota odgovoriti učitelju u školi, biti nepristojan, potući se. Nekada je bilo nepristojno svećeniku soliti pamet jer su ljudi imali poštovanja prema njima, kakav god da je čovjek svećenik bio. Danas je sve to što je nekada bilo sramota normalno. Danas se ljudi ponose s onim što je nekada bilo sramota. Danas ljudi vlastitu intimu prodaju pred kamerama za 5 minuta slave, a zaboravljaju da će za par dana pred kamere opet doći netko novi.
Čak i kada pred kamere dođe netko vrijedan pažnje, poput don Roka Kaštelana koji je gostovao prošlu Nedjelju u 2, tko otvoreno govori o svom životnom putu na kojem se iz ovisnosti i razvratnog života vratio i to ne samo na pravi put već se i zaredio i u potpunosti promijenio svoj život, opet njemu spočitavaju i važu svaku riječ. Influencerice skočile na njega što je upotrijebio riječ žena lakog morala. Kao to se govori samo za žene, a što je s muškarcima. Nije fer da smo neravnopravni, treba otvoreno reći da ima i muškaraca lakog morala. Oduvijek je bilo ljudi svakakvog morala. Neki gaze i preko mrtvih, neki se boje zgaziti i mrava. Neki ljudi za svoje ideale i umiru, neki bi prodali i dušu da sačuvaju sve što na ovom svijetu imaju. Neki ljudi nekada progledaju, neki nikada. Nažalost to je tako. Oduvijek je bilo dobro i zlo. Mi sami biramo svoju stranu. Možda je red da počnemo birati najbolje.
Gledala sam predstavu „Ana Katarina“, o životu Ane Katarine Zrinski. Dirnula me u srce strašna i nesretna sudbina žene i obitelji koji su bili jedni od najboljih koje smo u povijesti imali. Pomislila sam koliko smo takvih najboljih kroz povijest izgubili? Kroz nebrojene ratove, križarske, svjetske, domovinske. Kroz križne puteve, komunistički režim. Stoljećima nekako ubijaju najbolje od nas. Neki i sami odlaze jer ne žele živjeti u takvoj zemlji. Ne može im čovjek ni zamjeriti. Štafeta prolazi kroz godine i nekako je došla i do nas. Danas smo mi oni Hrvati koji su preživjeli svu tu tešku povijest. Što ćemo mi ostaviti u nasljeđe? Najbolje od najboljih ili najgore od najgorih? Zašto se ne izborimo da pred kamerama opet govorimo o stvarima koje zaista zaslužuju pažnju, o ljudima koji stvaraju i unapređuju. Zašto malo više ne govorimo o najboljima? Neka oni već jednom postanu uzor i primjer.
