Na današnji dan 17. ožujka 1967. Matica Hrvatska objavila je „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, jedan od najznačajnijih povijesnih dokumenata koji predstavlja snažan istup istaknutih hrvatskih intelektualaca kojim su ustali u obranu identiteta hrvatskog jezika.
Deklaracija se pod okriljem Matice Hrvatske pripremala dugo i pažljivo, oko nje su se okupili brojni istaknuti Hrvati koji su brinuli za hrvatsko nacionalno pitanje, a podigla je prašinu i prije službene objave. Njeno nastajanje bilo je nužno kako bi se hrvatski jezik zaštitio od pokušaja stvaranja izmišljenog i nepostojećeg tzv. „srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog“ jezika koji je jugoslavenska komunistička partija stvarala na tragu Novosadskog dogovora marksističkih književnika 1954. godine.
Deklaracija je objavljena je u 359. broju Telegrama, tadašnjih jugoslavenskih novina i izazvala je žestoke reakcije i protivljenja cjelokupne vlasti. Komunistička vlast počela je javno napadati i klevetati članove Matice Hrvatske, a vodstvo partije ju je smatralo napadom na „bratstvo i jedinstvo“ Hrvata i Srba. Stjepan Mesić je za potpisnike Deklaracije o hrvatskom jeziku tražio čak i kazneno-pravnu odgovornost.
Potpisnici Deklaracije smatrani su nekom vrstom državnih neprijatelja. Nakon velikog pritiska komunističkih vlasti na potpisnike neki su kasnije čak i povukli svoj potpis. Mnogi su bili prisiljeni dati ostavke na svoja radna mjesta ili su smijenjeni.
No nakon više od trideset godina samostalnosti i dalje postoji potreba za obranom hrvatskog jezika koji se u javnom prostoru, pogotovo medijskom, koristi u nekim čudnim mješavinama hrvatskog jezika i stranih riječi, bilo da je riječ o tuđicama iz engleskog, srpskog ili nekog drugog jezika.
Na prijedlog Matice hrvatske 26. siječnja 2024. u Saboru je donesen Zakon o hrvatskom jeziku. Njime se po prvi puta u povijesti uređuje službena i javna uporaba hrvatskoga jezika kao službenog jezika Republike Hrvatske i jednog od službenih jezika Europske unije. Zakonom se naglašava kako je hrvatski jezik u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture na kojemu se odvija usmena i pismena komunikacija na području javnoga života u Hrvatskoj. Njegova posebnost je njegova trodioba na tri ravnopravna narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko – od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard.
No ni nakon toliko povijesnih događaja niti ovo glasanje nije prošlo jednoglasno već je i 2024. bilo onih zastupnika koji su bili protiv protiv izglasavanja Zakona o hrvatskom jeziku. Za zakon je glasalo 95 zastupnika, 10 ih je bilo suzdržanih, a 17 je bilo protiv. Za su bili zastupnici većinom HDZ-a, Mosta i Domovinskog pokreta, a protiv zastupnici SDP-a, Radničke fronte, stranke Pametno i ostali lijevo orijentirani zastupnici: Mirela Ahmetović, Barbara Antolić Vupora, Boška Ban Vlahek, Arsen Bauk, Erik Fabijanić, Sabina Glasovac, Peđa Grbin, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Mišel Jakšić, Boris Lalovac, Andreja Marić, Anka Mrak-Taritaš, Dalija Orešković, Katarina Peović, Marijana Puljak i Martina Vlašić Iljkić. Suzdržani su bili Domagoj Hajduković, Marin Lerotić, Vesna Nađ, Željko Pavić, Ivana Posavec Krivec, Sanja Udović, Davorko Vidović, Franko Vidović i Nikša Vukas.