Inicijativa 40 dana za život – Hrvatska za život pokrenula je vlastiti podcast „Život“ u kojem su ugostili našu sugrađanku Tihomilu Viljetić. Tihomilu mnogi prepoznaju kao istaknutu laikinju koja aktivno sudjeluje u brojnim inicijativama, među njima i u inicijativi 40 dana za život Vinkovci.
Tihomila je otvoreno progovorila o mnogim životnim pitanjima, među njima i o vlastitom odrastanju i djetinjstvu. Tihomila je odrasla u velikoj obitelji u Đeletovcima. Rođena je kao sedmo dijete u obitelji, bilo ih je čak deset, međutim troje djece je umrlo. Prijateljice su se s njom često šalile na račun toga da se njoj kao sedmoj nitko više nije radovao. – Ja to zaista nisam osjetila, uvijek su me sestre obasipale ljubavlju. Iz naše kuće se uvijek čula radost, uvijek nas je bilo puno i bili smo svi veseli. Često sam se pitala kako tužno mora biti djeci koja odrastaju sama. Nas je bilo puno ali i u našoj kući je uvijek bilo puno tuđe djece, moja mama se uvijek brinula da ne bi netko rekao njih ima puno pa ih je pustila, uvijek je govorila bolje da drugi dođu kod nas. Uvijek su naša vrata bila svima otvorena.
Tihomila je iskreno progovorila o teškim situacijama u kojima se našla njena majka kada su joj radi tuberkuloze u trudnoći savjetovali pobačaj. Moja majka je odlučno odbila pobačaj, rođena je moja sestra, peto dijete u obitelji, živa i zdrava, ona je danas redovnica, sestra Jelena.
Majka im je usadila osjećaj za druge, za pomoć malenima, siromašnima. Majka je za Božić pekla puno kolača, a dio toga bi njen otac zajedno s djecom podijelio potrebitim obiteljima. -Majka nas je uvijek upozoravala da na svemu zahvaljujemo Bogu jer nam je puno dao i trebamo pomoći drugima. Uvijek smo se osjećali voljeno, na svemu smo zahvaljivali i bili radosni.
Tihomila je u braku sa Stjepanom već 45 godina. Imaju dvoje djece, sina i kćer, i sedmero unučadi. Domovinski rat im je prekinuo miran obiteljski život. Tihomila je do rata radila kao daktilograf u sudu, a nakon kobnog događaja u Borovu selu i pogibije 12 redarstvenika pozivaju ju da dođe raditi u ratnu referadu. Tihomila pristaje smatrajući da je njena dužnost pomoći u obrani Domovine koliko može.
Prvo sudjeluje u radu specijalne policije, a nakon formiranja 3. gardijske brigade su ju prebacili u tu brigadu gdje je imala 36 sati u kojima je morala upisati sve podatke o svima vojnicima koji su bili dio brigade. –Pisala sam bez prestanka tih 36 sati, ne znam više ni koji je to bio broj i uspjela sam završiti samo 15 minuta prije roka, ni sama ne znam kako, samo sam ponavljala Isuse, Marijo, Josipe budite sa mnom. Četiri vojnika su se mijenjali i čitali podatke, a ja sam bila sama i tipkala na stroj. Nakon formiranja 109. vinkovačke brigade postaje njen dio, bila je i dio vojne policije, a nakon formiranja djelatne vojne službe ostaje raditi u vojsci kao djelatna osoba i tu ostaje do mirovine.
Jedan dan u vojsku dolazi zapovijed da se moraju organizirati duhovne vojne vježbe, a mnogi vojnici nisu ni znali što to znači. –Na kraju ih se prijavilo čak 35 što je bilo previše da napuste vojarnu pa sam nazvala kapelana i on je na je moj poziv došao k nama. Organizirali smo duhovne priprave za Božić, Uskrs, ispovijedi, neki se do tada nisu ispovjedali godinama. Bilo je to nešto posebno. Čitali smo čitanja, pjevali psalme. Bio je poseban osjećaj pomoći ljudima koji su bili odvojeni od obitelji. Vojska je bila i ostala važan dio mog života.
Tihomila je u mirovinu otišla prilično mlada. – S 44 godine sam otišla u mirovinu, nije mi bilo lako, no na neki način sam bila primorana na to. Bilo je to 2003. godine, kada je velik broj djelatnih vojnih osoba umirovljen. Osjećala sam da mogu još puno pridonijeti i tražila svoj put.
Već je aktivno sudjelovala u radu župne zajednice sv. Vinka Pallotija kada je došao poziv nadbiskupije da se iz karitativne skupine pošalju tri osobe koje će biti župski animatori za rad osobama s poteškoćama i Tihomila se prijavila.
Uključila sam se u rad zajednice “Vjera i svjetlo“, a tome je najviše doprinijela jedna rečenica pokojnog patera Jozefa Larsena: „Svi možemo biti najbolji vjernici, ali najkraći put u nebo je pružiti ruku jednome od ovih najmanjih i pružili ste ruku Isusu.“ Tražila sam u molitvi potvrdu je li to taj put za mene i u snu sam ga dobila. Sa mnom u zajednici bila je moja pokojna prijateljica Jelica Piperković koja nas je pratila pjesmom.
Mnogi nisu na prvu shvatili o čemu je riječ jer je već na području grada postojala udruga koja se bavila osobama s poteškoćama, Bubamara. Ja sam im objasnila da mi želimo raditi na duhovnoj snazi, a ne na pravnim problemima s kojima se oni susreću. Na prvom susretu zajednice bilo nas je 30, a nakon godinu dana 130. Danas u Vinkovcima žive tri zajednice „Vjera i svjetlo“. Za Božić smo proslavili 21 rođendan. Čak 108 osoba smo pripravili za svete sakramente. 80% osoba nikad ne bi primilo sakramente da nisu došli u zajednicu. Cilj nam je tim obiteljima pronaći mjesto u srcu Crkve. Vjerujemo da svaka osoba s teškoćama ima pravo biti u Crkvi prihvaćena i voljena.
Tihomila aktivno sudjeluje i u kampanji „40 dana za život“ u kojoj mole za spas nerođenih ispred Doma Zdravlja. -Bilo je tu svakakvih iskustava, i ružnih i lijepih. Kada smo tek počeli moliti ljudi su nam znali svašta dobacivati, svašta govoriti. Nije to sve uvijek lako, ali vjera nam daje snagu. S nama mole naši članovi zajednice „Vjera i svjetlo“ i vjerujem da njihova molitva dopire do neba.
Tihomila poziva sve koji se žele uključiti u inicijativu molitve za nerođene „40 dana za život“ ili u zajednicu „Vjera i svjetlo“ da im se priključe bez straha i bez predrasuda. -Poručila bih svim majkama koji se nalaze u teškoj situaciji da se ne predaju, da uvijek ima izlaz, nijedna situacija nije nerješiva. Poručila bih majkama da se ne boje, nisu same. Svako dijete je radost i zaslužuje život. Možda smo mali, ali čistog srca molimo i radimo. Za kraj Tihomila poručuje da nije dosta samo moliti: Vjera bez djela je kao zdjela bez jela.