AD MANUS je već 30 godina mjesto na kojem se bol ublažava, suze nestaju, a osmijeh vraća na lica pacijenata. To je privatna praksa fizikalne terapije, priča koja je na neki način i obiteljska tvrtka, posao koji je puno više od posla, koji se živi i radi svaki dan tokom cijele godine. Trideseti jubilej tvrtke je i više nego respektabilan broj, a o poslu i svim njegovim izazovima razgovarali smo s vlasnicom Adrianom Markanović.
Adriana prije svega čestitam na dugom i uspješnom radu. Malo tko ne zna za AD MANUS, no možda da nam ipak za početak kažeš kako je sve počelo? Kako si znala da je fizioterapija tvoj poziv, ono s čime se želiš baviti? Kako se ono popularno kaže je li za sve kriva majka? Naime tvoja majka je također bila fizioterapeut.
Da, moja mama je glavni krivac za sve. „Ad manus“ priča je započela još davne 1995.godine kada je moja mama u ono neizvjesno poslijeratno vrijeme odlučila dati otkaz u bolnici i otići u privatne vode. Naša fizikalna terapija će nekima možda biti poznatija pod imenom „Snježana Kristić“, kako se na početku zvala. Moja priča počinje 1986. godine, kada sam imala svega 4 godine. U to vrijeme moja mama je radila u Borovu na fizikalnoj za djelatnike tvornice Borovo. Ja sam tamo došla po nju, vjerojatno s tatom, ušla u dvoranu u kojoj je bila ploča za radnu terapiju, to je ploča na kojoj pacijenti vježbaju finu motoriku, uče ponovo vezati vezice, telefonirati, provlačiti gumbe itd., i moja reakcija je bila „WAUU, to je to, ja ću biti ono što je moja mama“.
Nisam znala ni izgovoriti fizioterapeut, već ono što je moja mama. U mojim očima ta dvorana je bila ogromna, dan danas se sjećam neke ogromne dvorane, a mama kaže da je to bila mala dvoranica. Uglavnom otkad sam tada poželjela biti fizioterapeut, ta želja me nije puštala, i nikad nisam požalila tu svoju odluku. Da ponovno biram opet bih isto izabrala. Ovo je kako si rekla poziv, a ne zanimanje.
Kada neki posao uključuje i obitelj koliko je teško i je li uopće teško balansirati između privatnog i poslovnog života? Je li na ovakvom poslu uopće moguće zaboraviti na pacijente i maknuti posao iz glave kada dođeš kući?
Jako teško, općenito ovakav poziv ne poznaje ni vikende ni praznike ni doba dana. Često me pitaju zašto odgovaram pacijentima vikendom na pozive, poruke i mailove, ne znam, milion puta sam valjda do sada rekla da neću više pa opet to napravim. To je razlika između neke velike poliklinike i nas „malih“, iako ni mi više nismo tako mali, odnos prema pacijentima je drugačiji. I to moji pacijenti znaju, znaju da mi se mogu obratiti kad god i da ću odgovoriti čim prije. Često se ja sjetim njih subotom ili nedjeljom poslijepodne pa se ja njima javim da vidim kakvo je stanje, da li je bol popustila… Ako zbog toga netko misli da nisam normalna, neka misli, to sam ja…svi mi radimo za novce i plaću, ali meni je puuuno veća nagrada zadovoljan pacijent, njihov osmijeh kad bol popusti..
Ljudi se fizioterapije najčešće sjete kada ih nešto zaboli. Je li ona po tvom mišljenju pomalo zanemarena? Mogu li se neka bolna stanja na neki način prevenirati, možda čak i potpuni izbjeći jednostavno redovnom brigom o sebi?
U zadnjih 10-ak godina situacija je puno bolja nego što je bila prije 20 i nešto godina kada sam ja počela raditi, ali svejedno još uvijek ljudi nisu svjesni kolika je moć prevencije. Kada vodite brigu o svom tijelu kada i dođe do bolova, puno ih je lakše i brže riješiti. Danas gotovo da nemate osobe koja nije pod stresom, a stres ako se ne rješava neminovno ostavlja posljedice na našoj posturi: mišići vratno ramenog dijela su prenapeti, ramena povlačimo naprijed, glava je u nepovoljnom položaju, prsni mišići propadaju, nepravilno dišemo, sve u svemu nalazimo se u začaranom krugu i bolovi su logična posljedica. Dokazano je da je uzrok 70% bolova u leđima upravo stres.
Klasične terapije koje mi laici zovemo masaža, „struja“ i „magnet“ su najpoznatije međutim fizikalna terapija je puno više od toga. Vi konstantno radite na edukaciji i usvajanju novih znanja, a u zadnje vrijeme popularne su EMMETT i BOWEN tehnika, možeš li nam reći nešto više i o nekim drugim tehnikama i kako one mogu pomoći pacijentima?
Nažalost nisu samo pacijenti oni koji misle da mi samo masiramo, ili ono što je još gore da smo oni koji pale struje, jako je puno liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika koji uopće ne znaju koje su mogućnosti fizioterapije i onda ne znaju uputiti pacijenta na nas. Mi se jako puno educiramo, naše školovanje ne završava sa obranom diplomskog rada, ono tek tada počinje, tek kada se zaposlimo mi zapravo odlučujemo u kojem ćemo se smjeru dalje educirati.
Pitali ste me za Emmett i Bowen, osim te dvije fascijalne tehnike, tu su još i Miofascijalna relaksacija, miofascijalni trigger point i MSTR tehnika, to su dakle sve fascijalne tehnike, koje djeluju na otpuštanje fascijalne napetosti, poboljšanje cirkulacije, otpuštanje bolova i dovođenje tijela u balans. Gotovo da nema dijagnoze ili stanja u kojoj neka od ovih tehnika ne može pomoći.
Ja za sebe znam reći da sam ja fascijalni terapeut, u te tehnike sam se zaljubila 2016. godine na svojoj prvoj fascijalnoj edukaciji iz miofascijalne relaksacije, danas ih radim svih 5 i svakim danom nanovo iznenađujem i sebe i pacijente sa rezultatima. Ove tehnike osim kod problema sa mišićno-koštanim sustavom, pomažu i kod stanja poput: dojenačkih kolika, problema sa probavom, nadutosti, zadržavanja vode u tijelu, menstrualnih bolova, bolnih točaka na tijelu, astme, alergija, anksioznosti, depresije, glavobolja, vrtoglavica, otpuštanju ožiljkastog tkiva, onkološkim pacijentima mogu olakšati nuspojave kemoterapije…
Radite i s djecom i odraslima, a svaki pacijent je priča za sebe. Je li ponekad teško na prvu prepoznati najbolji način da se nekome uistinu pomogne? Koliko pacijenti sami mogu doprinijeti uspjehu terapije?
Svakom pacijentu pristupamo individualno i holistički, dakle ne koncentriramo se samo na postojeći problem već na kompletnu osobu, uzimajući u obzir sve aspekte njihovog života. I naravno da ponekad postoji situacija da u toku terapije mijenjamo plan, jer smo primijetili da prvotni plan ne daje očekivane rezultate, zato je važno svakodnevno raditi procjene.
Pacijenti se ljute kada im kažemo da uspjeh terapije ovisi 70% od njih samih, a na nama je samo 30%. Mi smo tu da im ublažimo bol, da ih naučimo kako, što i kada raditi, ukoliko se oni toga ne pridržavaju uspjeh će izostati. Jedan od najčešćih primjera je nedovoljna hidratacija, uporno govorimo svima da moraju uzimati vode, posebno ako u terapiji radimo ranije navedene fascijalne tehnike ili pak targetiranu radijsku frekvenciju, i to je nešto što nas veliki broj pacijenata ne posluša. Isto tako ako im kažemo da taj dan nakon što odrade dekompresijsku terapiju trebaju izbjegavati dugotrajniji sjedeći položaj, a oni to ne poslušaju, tko je onda kriv za neuspjeh terapije?
AD MANUS čini tim većinom mladih ljudi koji rade i u vašem prostoru, ali i na terenu. Kako ste se odlučili i na taj iskorak? Pretpostavljam da ljudima puno znači kada pomoć dođe njima, na kućna vrata.
Da, trenutno nas je 10, od toga 4 terapeuta idu na teren. Taj dio „kućne fizikalne terapije“ imamo ugovoreno sa HZZO-om, ali u zadnje vrijeme sve veći broj pacijenata nas zove i za privatne dolaske u kuću, nakon operacija, moždanih udara i slično.
Što je ono što te u tvom poslu najviše raduje, a s druge strane, dogodi li se ikad da te neka dijagnoza obeshrabri?
Svaki zadovoljan pacijent je ono što me raduje, kada znate da ste nekome pomogli, da je nekome lakše zbog vas to je ono što ispunjava i zbog čega zaboravite i na umor i na sve. Obeshrabriti me može samo dijagnoza kod koje znam unaprijed da što god ja radila to neće pomoći dugotrajno. Prije 7-8 godina na terapiju mi je došao moj vršnjak , kojeg čak i poznam iz viđenja, ali sam ga jedva prepoznala zbog toga koliko ga je tumor promijenio, bio je terminalnoj fazi i kod mene je došao samo da mu kako je on rekao olakšam ako mogu barem 10-20%. Njegove riječi koje mi je tada rekao i dan danas mi natjeraju suze na oči: „Znaš šta Adriana, ne bojim ti se ja umrijeti, ja se samo bojim da ću umrijeti prije nego me moja djeca uopće zapamte“. Tada sam izašla van da on ne vidi da plačem… eto to su neke situacije koje obeshrabruju i bole.
Što je ono što te svaki dan tjera naprijed? Imaš li neku motivacijsku poruku za one koji svoj poziv vide upravo u fizioterapiji, je li ona ispunila tvoja očekivanja?
Ljubav prema poslu, pozivu, ljudima je ono što mene tjera svaki dan naprijed. To je ono što ti daje snagu i kad ti samome nije ni do čega. Ja sam svoja očekivanja ispunila, vodim uspješnu firmu, iza sebe imam mnoštvo zadovoljnih klijenata i ono što je najvažnije ja sam zadovoljna i sretna. A poruka za sve koji tek biraju zanimanje: radite ono što volite i nećete morati raditi ni jedan dan.
FOTO: AD MANUS