Kazalište Mika Živković Retkovci simbol je kazališnog amaterizma ne samo u našoj županiji već i daleko izvan županijske, ali i državne granice. Priča je to koja je započela davne 1919. godine kada su prvi glumci amateri odigrali kazališnu predstavu u Retkovcima i koja od tada traje sve do danas.
Kazalište odnedavno ima novog ravnatelja čiji je lik dobro poznat svim ljubiteljima kazališta. To je Zdravko Šinjori Piko, jedan od najistaknutijih glumaca amatera u Hrvatskoj. S Zdravkom smo porazgovarali o Retkovcima, o samom kazalištu, njegovoj povijesti, ali i budućnosti.
Zdravko prije svega čestitam na novoj i odgovornoj funkciji predsjednika jedne tako ugledne kazališne kuće. Kakav je osjećaj biti i glumac i predsjednik?
-Zahvaljujem na čestitkama, pa iskreno velika je to čast ali i velika odgovornost. Kazalište Mika Živković je kazalište s dugom i bogatom tradicijom i nije baš jednostavno nastaviti put koji toliko godine uspješno traje. Funkciju sam preuzeo od dugogodišnjeg ravnatelja Marka Sabljakovića koji je i dalje ostao naš aktivni član, a meni je pripala čast povesti kazalište u nove pobjede.
Pred nama je premijera nove predstave retkovačkog kazališta, predstava „Narikače“ s kojom ćete se predstaviti na prvom Putujećem festivalu teATARa u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Imali smo čast predstavu pogledati jučer, dan prije službene premijere i malo je reći da smo oduševljeni. Naporno ste se pripremali, održavali probe, uvježbavali tekst, zapravo radite kao pravi profesionalci. Iako zapravo retkovačko kazalište više ne djeluje u Retkovcima?
-Hvala puno, najviše nam znači pozitivna povratna reakcija od strane publike. Da, ovaj naš hobi od nas traži jako puno. Prije svega jako puno vremena, volje, energije, truda, puno dana provedenih „iza scene“ koji se ne vide, koji nisu nimalo lagani, da bi kada dođe taj dan premijere na sceni sve izgledalo savršeno. To je nešto što se mora voljeti jer bez toga ne ide. Nažalost trenutačno ne održavamo probe u Retkovcima već u Vinkovcima, ali to nije ni važno i ne mijenja ono što mi jesmo – retkovačko kazalište. To su naši glumci i naše kazalište.
Dakle mogli bismo reći ako želiš biti glumac moraš se roditi u Retkovcima. Retkovci su kazališni fenomen.
-Pa mogli bi to i tako reći, objeručke prihvaćam kompliment. Mnoga mjesta imaju svoje dramske skupine i kazališne podvige, ali bez lažne skromnosti možemo reći da su Retkovci mjesto koje živi i diše kazalište. Tako je bilo kroz povijest, još od prvih predstava tridesetih godina prošlog stoljeća, a tako je i danas. Toliki sjajni glumci su otkriveni upravo na našim kazališnim daskama i jako sam ponosan na to. Neki nažalost više nisu s nama, ali ostavili su neizbrisiv trag. Teško je nekog posebno izdvojiti ali moram spomenuti našeg Marka Pranjića, Đuku Perkovića, našu „Staru“ Katicu Štefančić, Stjepana Hruškara… To su ljudi koji su rođeni glumci, koji su na kazališnim daskama jednostavno živjeli svoju pravu bit i ostvarili nezaboravne uloge.
Zdravko Šinjori, fotografija: Silvija Butković
Je li titula kazališnih amatera kompliment ili onako kolokvijalna riječ utjehe kazališnim glumcima „bez papira“?
-Pa rekao bih da je to itekakav kompliment. Za glumu, kao uostalom i za mnoge druge umjetnosti, moraš imati ono nešto. S tim se moraš roditi, to moraš osjećati. Papir s akademije znači puno, ali ne garantira genijalnost, osjećaj za scenu, za publiku, ne garantira igranje s punim srcem. Publika nam je najveća potvrda da znamo što radimo. Kada nam publika dođe poslije predstave oduševljena našim izvedbama znamo da su oni osjetili da mi to ne glumimo reda radi već mi to jednostavno iskreno volimo. Ovo radimo prvenstveno iz ljubavi prema kazalištu.
U radu vašeg kazališta sudjelovale su generacije i generacije mladih koji su se upravo u kazalištu susreli s bogatom kulturnom tradicijom Retkovaca, retkovačkom ekavicom, ali i slavonskom ikavicom. Vi zapravo kroz svoj rad kontinuirano čuvate ono najdragocjenije, naše izvorne običaje.
U pravu ste, mnogi to zapravo i ne pomisle kada se spomene kazalište, ali činjenica je da mi sustavno vodimo brigu o očuvanju naših običaja. Prije svega tradicionalnog govora koji se sve rjeđe može čuti i kojeg neka djeca po prvi puta čuju kad dođu kod nas na probe. Ponosan sam što se kroz naše predstave očuvala retkovačka ekavica i baš je ta ekavica govor koji ćete moći čuti u našoj novoj predstavi. Slavonija nam je neiscrpan izvor inspiracije, život našeg slavonskog sela kakav je nekada bio i kakav vjerojatno više nikada neće biti.
Ti si se ipak okušao i pred filmskim kamerama, glumio si u brojnim glazbenim spotovima, ali i na filmu i to ne jednom nego više puta. Moramo spomenuti i prvi slavonski film „Adam“ koji je otvorio bolne ratne teme. Je li bolje biti na kazališnim daskama ili ispred kamera?
Moram priznati da je film sasvim drugačija dimenzija. Kroz mnoge suradnje na snimanju glazbenih spotova i godine rada došao sam do filma. Priznajem, film ne oprašta – čist je i takav mora biti i glumac, iskren. Ponavljanja i višestruka snimanja scena nešto su na što se treba naviknuti, dok kazališna predstava, kada krene prvim taktom, ne daje glumcu odmora sve do pljeska publike.
Ne postoji bolje ni lošije – vjerujem da svaki glumac voli glumu, bilo na filmu ili u kazalištu. Njegov je zadatak živjeti ulogu. Neka ovo bude i poziv gledateljima da pogledaju retkovačke glumce u filmu “Žena s gumenim rukavicama” redatelja Marija Šuline, koji je dostupan na HBO kanalu.
Možeš li izdvojiti neku ulogu koja ti je posebno prirasla srcu?
Moram istaknuti da mi je jedna od najdražih uloga bila uloga Josine u predstavi “Klupko“, sada pomalo davne 2018. godine. Dugi niz godina glumio sam u dramama, a onda se pojavila uloga koja je od mene tražila da nasmijem publiku. Dugo sam tu ulogu povezivao sa sobom i prolazio kroz proces prilagodbe na novi žanr. No, u jednom trenutku dogodio se klik – osjetio sam da mi je ta uloga donijela ljepotu igranja, koju je publika uzvratila smijehom. Iako sam imao i druge nagrađivane uloge, ova mi je nekako ostala u srcu. Možda sam s njom i “odrastao” kao glumac.
I pitanje za kraj, što je za tebe kazalište?
Za mene je kazalište upravo ono što ću večeras osjetiti nakon praizvedbe nove predstave “Narikače” kazališta Mika Živković Retkovci i Slavonskog putujućeg teatra. To je publika – ona koja će iskazati sreću, tugu, pohvalu i kritiku te nam dati ljubav za novo igranje predstave.
Zdravku i cijelom retkovačkom kazalištu želimo još puno uspješnih premijera i novih generacija kazališnih glumaca amatera koji će svojim trudom i radom očuvati bogatu kulturnu tradiciju, ne samo Retkovaca, već i naše županije i jedine nam Slavonije.