Daisy je lice koje vjerojatno prepoznajete na prvu. Simpatična, pozitivna i nasmijana osvojila je srca publike ispred malih ekrana kao novinarka lokalne Vinkovačke televizije. Osvojila je i pobjedu i srca žirija na izboru za najljepšu mamu Hrvatske 2024. godine kada je od novinarke postala priča o kojoj su svi pričali. No ono što je osvojilo Daisyno srce je najveći razlog zbog kojeg sam ju pozvala da nam ispriča svoju priču, priču o ljubavi prema prirodi i o Daisy doma.
Daisy slučajno sam naletjela na tvoj Instagram profil i baš me ugodno iznenadila količina ljubavi prema prirodi i prema životu kojom odišu tvoje priče i fotografije. Za početak molim te da nam objasniš otkud Daisy iz Zagreba u slavonskim poljima?
-Iako sam pravo dijete s asfalta, iz srca Zagreba – moj put do slavonskih polja nije bio isplaniran, nego posut… ljubavlju. Došla sam zbog srca, ostala zbog duše. Jer lako je spakirati kofere i preseliti se, ali ono što te negdje zadrži su ljudi – njihova srdačnost, osmijeh koji ti daju u prolazu, i onaj osjećaj da si uvijek dobrodošao. A tu je i hrana, naravno – slavonski tanjuri ne ostavljaju puno prostora za nostalgiju za gradskim dostavama.
U manjem gradu pronašla sam mir i nešto što nikad nisam znala da mi treba – zemlju pod noktima. Tu je počela i priča o Daisy doma – s prvim vrtom, prvim rukama u zemlji, prvim špinatom koji je narastao baš tamo gdje sam ja posijala. I onda su došle pčele… i tu više nije bilo povratka. Zaljubila sam se u ritam prirode, u ono tiho, svakodnevno čudo koje se događa kad čovjek uspori i počne gledati oko sebe.
Kako se rodila ljubav prema vrtlarstvu? Je li to oduvijek bila tiha patnja ili je došla sasvim iznenada?
Iskreno? Vrtlarstvo mi nikad nije bilo ni na radaru. Bila sam više tip za terase s kavom nego za gredice s mrkvom. Ali onda je došao jedan mali vrt iza kuće i dao mi priliku da doslovno stavim ruke u zemlju. I sve se promijenilo.
U početku sam se s tim vrtom gledala “preko nišana” – on mene s korovom, ja njega s YouTube tutorijalima. Ali nešto se u tom ritmu dogodilo – kad vidiš da se iz sjemenke koju si sama posijala pojavi život, ne možeš to ignorirati. To ti sjedne u srce. I tako, korak po korak, sezona po sezona, taj vrt je postao moj mali svemir.
Nisam znala da mi to treba dok nije došlo. Možda i jest bila tiha patnja, samo je dugo spavala negdje ispod asfalta Zagreba. Sad više ne mogu zamisliti dan bez pogleda na nešto što raste.
Stvaranje vlastitim rukama je poseban osjećaj. Možemo li s pravo reći da je boravak među biljkama i zelenilom zapravo svojevrsna psihoterapija, način života koji je mirna oaza usred užurbane svakodnevice?
Apsolutno – stvaranje vlastitim rukama nosi nešto posebno, nešto što se ne može kupiti ni naručiti. Za mene je boravak među biljkama zaista postao svojevrsna terapija. I ne govorim to olako – nakon godina u novinarstvu, koje zna biti prilično stresno, brzo i bučno, vrt mi je postao ono mjesto gdje se sve uspori. Kad si stalno okružen ljudima, rokovima, tipkanjem i pričama drugih, velika je stvar imati prostor u kojem jednostavno jesi. Samo ti, biljke, pjev ptica i nebo iznad glave. U tom miru nastaje neka nova verzija mene – tiša, prisutnija, prizemljenija. Taj ritam zemlje me naučio da ne mora sve biti odmah, da se vrijedne stvari grade polako. I zapravo, to nije samo hobi, to je postao način života – moj mali bijeg koji me uvijek vraća sebi.
FOTO: Studio Burton’s
Koje povrće je tvoj favorit, može i top tri, ipak je velika konkurencija?
Eee, teško pitanje! To ti je kao da me pitaš koje mi je dijete draže – svako ima svoje čari! Ali ako baš moram birati, evo mog vrtlarica’s choice top tri:
Rajčica – kraljica vrta! Njena sezona mi je kao mala proslava. One domaće, mirisne, nepravilne, s točkicama i karakterom – to su moje rajčice. U vrtu ih mazim i pazim više nego sebe.
Luk. Bez luka – nema kuhanja. To je baza svega, tajni heroj svakog ručka. Jednostavno ne mogu zamisliti jelo bez njega, a u vrtu je tako zahvalan i pun karaktera.
Krumpir… e, on bi definitivno išao sa mnom na pusti otok. Toliko je svestran da svaki dan može biti drugačiji – pečen, pire, u juhi, složencu, salati, čak i kao knedla. Ako neka namirnica zaslužuje fan klub, to je onda krumpir.
Ali da budem iskrena… svaki put kad u vrtu uberem nešto novo, odmah mi postane favorit. Ima nešto ludo romantično u tome da ti ručak raste metar od kuhinje.
Osim što u biljkama uživaš u vrtu uživaš i u pripremanju raznih specijaliteta sa svježim domaćim namirnicama. Što je pri vrhu liste omiljenih jela?
Iako volim istraživati kuhinje svijeta, eksperimentirati s egzotičnim začinima i nepoznatim kombinacijama – moje srce se uvijek vraća doma. Stara, dobra autohtona kuhinja za mene nema konkurenciju.
Posebno me privlače jela na žlicu – to su mi najdraža utjeha i hrana za dušu. Ima nešto posebno kada se okusi u loncu polako prožimaju I kada cijela kuća zamiriši na “domaće”. I sve je toliko jednostavno, a opet toliko bogato za tijelo i duh.
Da se mene pita, mogla bih živjeti na domaćem kiselom kupusu kuhanom sa suhim rebrima i krumpirom, ili na varivu od poriluka i ječma. To su ta jela koja me vraćaju u djetinjstvo, u jednostavnost i toplinu, i s kojima se uvijek osjećam nahranjeno – ne samo fizički, nego i emotivno.
Zato mi je vrt i toliko važan – jer mi omogućava da ta jela zaista budu domaća u punom smislu riječi. Od gredice do tanjura, i sve između.
Primijetila sam kako tvoj vrt krasi i ljekovito biljke. Ljekovite biljke su zapravo prva pomoć nadohvat ruke no ljudi ih su ih pomalo zaboravili. Koliko je ono teško za uzgojiti? Što preporučuješ početnicima?
Tako je – ljekovite biljke su mi posebno drage. Ima nešto čarobno u tome kad znaš da ti priroda doslovno nudi prvu pomoć nadohvat ruke. Nažalost, danas su pomalo zaboravljene ali kad jednom kreneš otkrivati njihovu moć, teško se vratiti nazad. I što je najljepše – njihov uzgoj uopće nije težak. Većina tih biljaka zapravo voli jednostavnost – sunce, zemlju, malo pažnje i strpljenja. Ne traže puno, a daju jako, jako puno.
Za početnike bih definitivno preporučila neven, kamilicu i mentu – to su zahvalne biljke koje rastu gotovo svugdje, a svaka ima toliko dobrobiti. Neven je mali vrtni čuvar, odličan za kožu i vrt, kamilica smiruje i duh i želudac, a menta – ona osvježi sve od čaja do deserta.
Ljekovite biljke nisu samo korisne, već i predivno mirišu, privlače pčele i unose neku tihu, prirodnu mudrost u vrt. One me uvijek podsjete koliko je iscjeljenje često jednostavno – i raste ti doslovno pod prozorom.
Primijetila sam također kako imamo sličan recept za med od maslačka, u mojoj obitelji on je prvi na redu kod bolnog grla. Također sam se okušala u pripremi domaće vegete, no čini mi se da bi tu ipak mogla tražiti koji savjet više. Gdje ti pronalaziš savjete i inspiraciju kada su ti potrebni?
Kad pogledam svoj vrt ili livade oko kuće, često se zapitam – što li sve ovo skriva u sebi? Tako i počinje moje istraživanje. Nešto posadim, nešto nikne samo, priroda uvijek nešto ponudi – a meni proradi znatiželja. Kreneš od jedne biljke, pa malo listaš, pa kopaš po starim knjigama, pa isprobaš… i evo ga – novi recept, novi pripravak, nova priča.
Inspiraciju najčešće nalazim upravo oko sebe – u onome što raste pod nogama ili uz ogradu. I svaki taj listić, cvijet ili korijen vodi me dalje. Nije mi cilj samo imati vrt, nego ga upoznati.
Naravno, veliki dio mog znanja dolazi i iz razgovora – s bakama, susjedama, prijateljicama iz drugih krajeva. Svaka od njih ima neki savjet, stari recept, svoj način pripreme. I u tome ima nečeg duboko lijepog – kao da se znanje prenosi rukama, kroz osmijehe i mirise, preko generacija.
Tako je i s maslačkom, i s domaćom vegetom, i s onim malim biljkama koje su ti donedavno bile samo “korov”, a sad ih sušiš i spremaš za zimu. Sve to čini jedan čudesan, živ svijet u kojem se stalno uči, i sve više cijeni ono jednostavno, domaće i iskreno.
Daisy je i mama, kako smo već rekli najljepša mama Hrvatske. Je li te majčinstvo i sve ono što sa sobom nosi promijenilo? Sudjeluje li i ostatak obitelji u sadnji i održavanju vrta?
Majčinstvo te neminovno promijeni – nekad tiho, a nekad kao val koji sve preokrene. Kod mene je donijelo puno nježnosti, ali i novu vrstu snage. Naučiš strpljenje, naučiš slušati, naučiš koliko malo treba za sreću – i to znanje se prirodno prelilo i u moj odnos s vrtom i prirodom. I jedno i drugo te traže da budeš prisutan, svjestan, nježan ali i odlučan.
A što se tiče pomaganja u vrtu… recimo da imam jednu malu, ali vjernu ekipu!
Mačak Muc I pas Kingo su mi najčešći pomagači – uvijek su negdje u blizini dok ja kopam, presađujem ili skupljam bobice. To mi je zapravo najdraži dio – ta tišina i mir, gdje nitko ne pita ništa. I iskreno, baš mi odgovara da se što manje ljudi petlja u taj moj mali vrtni svemir. To je moja oaza, moje punjenje baterija.
Ono što me posebno veseli je da sam zajedno sa svekrom ušla i u priču s pčelama. On je ta radna snaga, zadužen za sve što zuji, leti, roji se i nosi žalac – a ja sam više zadužena za marketing i distribuciju. I jako sam ponosna jer ćemo od lipnja dobiti certifikat ekološkog uzgoja meda, što je veliki korak za nas i otvara nove mogućnosti za širenje priče.
Uvijek volim pitati moje sugovornike koji su živjeli ili žive u Zagrebu za plus i minus strane života u Slavoniji u odnosu na Zagreb. Kako si se naviknula na slavonski način života? Što je po tebi ono nešto što ovdje imamo a možda toga nismo ni svjesni?
Život u Zagrebu je zaista brz, užurban, dinamičan – grad koji nikad ne spava. Ali, kad se preseliš u Slavoniju, sve to postane… drugačije. Iako je to bila ljubav koja me dovela ovamo, istina je da je trebalo neko vrijeme da se naviknem na tu mirniju dinamiku. Plus za život u Slavoniji je svakako ta toplina i srdačnost ljudi. Tu su svi spremni pomoći, uvijek postoji neka dobra riječ, a i susjedi su uvijek tu – i to se ne može usporediti s gradskom “distanciranosti”. S druge strane, minus je možda manja dostupnost određenih sadržaja, posebice za nekog tko je bio naviknut na zalihe kafića, restorana, kazališta i raznih kulturnih sadržaja u Zagrebu. Srećom, priroda ovdje sve to nadoknađuje – tišina, zeleni prostori, vrt i mir koji donosi život uz rijeku.
Navikavanje na slavonski način života bilo je izazovno, ali istovremeno nevjerojatno osnažujuće. Ovdje se puno više povezuješ s prirodom, a malo manje s tehnologijom i “zvukovima” grada. To je pravi povratak jednostavnosti, i svi ti mali rituali – od berbe u vrtu do popodnevnog odmora u hladu – postaju tvoje svakodnevne stvari koje te hrane. I na kraju, dođeš do toga da stvarno voliš taj “usporeni film” koji Slavonija nudi.
A ono što Slavonija ima, a možda toga nismo ni svjesni? Pa, to je ta istinska autentičnost i mirnoća koju možda ne prepoznajemo dok ne dođemo do nje. Ovdje su ljudi povezani sa zemljom, s obiteljskim tradicijama, s tišinom noći. I to je nešto što gradovi poput Zagreba ne mogu ponuditi – taj duboki kontakt sa samim sobom i svojim korijenima. Kad si ovdje, osjećaš se kao da je sve “na svom mjestu”. To je čista energija koju je teško prenijeti riječima, ali kad je osjetiš – znaš da je to ono što ti je trebalo.
Stvarno se baviš raznim stvarima i imaš puno zanimljivih hobija. Što je ono što te gura naprijed? Neki životni moto koji te pokreće?
Mislim da je znatiželja ono što me zapravo gura naprijed – uvijek želim znati više, uvijek tražim nove izazove. Ništa mi nije draže nego kad me nešto potpuno očara i kad mogu ulagati u to, a još više kad mogu to podijeliti s drugima.
Također, puno mi znači što radim stvari koje me ispunjavaju i povezuju s prirodom. Svaki put kad nešto posadim, svaki put kad kuham obrok sa sastojcima iz vlastitog vrta, osjećam da moj rad ima smisla. To je jako motivirajuće, jer vidim konkretne rezultate – to nije samo teorija, to je svakodnevna stvarnost.
A onda, naravno, ima tu i te jednostavne radosti u životu. Kad na kraju dana sjednem uz obitelj, to je sve što mi treba da nastavim dalje. Osim toga, volim izazove i uvijek se radujem kad se mogu okušati u nečemu novom.
Sve u svemu, moje motivacije su kombinacija strasti prema onome što radim, potrebe da učim i rastem, i želje da imam pozitivan utjecaj na ljude i okoliš. To me drži pokrenutom svaki dan. Za kraj, mislim da život postaje najljepši kada ga živimo s potpunom pažnjom prema malim stvarima – biljkama, ljudima, životinjama I trenucima koji nas ispunjavaju.