Korizma je. Proslavili smo Cvjetnicu, počeo je Veliki tjedan. Vrijeme sabranosti, mira. Vrijeme kada se treba malo odmaknuti od nevažnih stvari ovoga svijeta. I duši ponekad treba odmora. Nekima treba, nekima ne. Neki imaju neko svoje poimanje svetosti vremena. Kažu sve u svoje vrijeme.
Prošli tjedan došlo je vrijeme za uhapsiti Milu Kekina, muža neMožemovke Ivane Kekin. Ili kako je Sandra Benčić rekla to je bilo „hapšenje Mile Kekina“. Svi Možemovci su u tome vidjeli čistu politiku. Čak je i Mile Kekin vikao da je to napad na zagrebačku gradsku vlast. No izgleda da ipak nije na gradsku već samo na njihovu obiteljsku. Čini se kako su ipak muljali s onom vilom Istri, ne samo oni nego još nekoliko osumnjičenih. Navodno su oštetili grad Buje za pola milijuna eura, a na kraju priče još se i reflektor javnosti okrenuo se i na činjenicu kako država Mili Kekinu, rock zvijezdi kako ga opisuje njegova supruga, plaća doprinose.
Jesu li Kekini malverzacijama stekli vilu na kojoj jako dobro zarađuju u konačnici će odlučiti netko drugi, za sada se čini kako jesu. Je li OK da glumiš rock zvijezdu, zarađuješ puno više od običnih smrtnika, a koristiš mogućnost da ni taj minimalni dio doprinosa ne platiš sam nego teretiš državu prosudite sami. Ovdje je Mile očito samo iskoristio zakonsku mogućnost, no koliko je to moralno pogotovo kad ti supruga gradi političku karijeru na pričama kako treba uzeti svima koji imaju da bi dali nekima kojima nemaju. Pitajte bilo kojeg privatnika koji uredno plaća doprinose svojim radnicima kako gleda na ovo zakonito korištenje mogućnosti.
Možemovci su zapravo opet pokazali koliko su politički plitki, a istovremeno bahati. Uhićenje Mile Kekina Ivana je iskoristila za ruganje hrvatskoj policiji uz poruku „ološ nosi značke“. Paralelno Tomaševića trese afera Hipodrom. Navodno je Tomašević novcem grada platio jednoj zaštitarskoj tvrtki oko 250,000 eura za čuvanje hipodroma, što bi kako navode neki mediji značilo da je hipodrom u jednom mjesecu svaki dan čuvalo 105 zaštitara koje izgleda nitko tamo nije vidio, a račun za njihove usluge je uredno plaćen. Zamislite da ovo isto radi bilo koja desna stranka? Maja Sever bi se do sada već lancima vezala na Markovom trgu. Andrej Plenković bi takvog ministra odavno najurio, a Tomašević Ivanu Kekin brani do zadnje kapi krvi. Lijevi su barem uvijek ujedinjeni. Možemovci bi mogli naučiti nešto o političkom marketingu. Ali stiže konkurencija i na lijevom spektru, Anto Nobilo je registrirao stranku imena „Pravi SDP“. Bit će zanimljivo vidjeti tko će otići u taj pravi.
Ovo uhićenja opet nosi iste licemjerne poruke. Kada USKOK u Hrvatskoj uhiti bilo koga tko nije iz HDZ-a onda ljevica to okarakterizira kao namjerno i politički motivirano. Kada uhiti nekoga iz HDZ-a ili bilo koga drugoga koga ljevica ne voli onda država radi svoj posao. Prvi problem je što USKOK-u ne bi trebalo biti važno tko je iz koje stranke i što ne bi smio ni trebao raditi razlike je li netko HDZ, SDP, Možemo ili nešto drugo. Drugi veliki problem je što smo dozvolili da se politički govor u javnosti sroza na takve razine da se rad nečega što bi trebalo biti neovisno komentira na takav način. Može Ivana Kekin privatno misliti što hoće, ali ona je ipak javna osoba, koja je čak htjela biti i predsjednica RH, pa bi trebala znati da joj ne priliči ruganje hrvatskoj policiji. Daleko od toga da i u tom sustavu sve štima, ali ne smijemo odustati od borbe za to da takva tijela sve građane tretiraju jednako, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Kao ni od toga da se treba zadržati dostojanstvo u javnom govoru jer ako saborski zastupnici mogu javno omalovažavati hrvatsku policiju kakvu poruku onda šalju običnim građanima?
Inače Mile Kekin ima jednu pjesmu koja govori „ja nisam vaš moji su pobijedili ’45.“ Tu dolazimo do toga zašto ponovno pišem o Možemosima i Kekinima. Jer su oni postali simbol svih onih koji Hrvatsku ne vole ni danas, a nisu je voljeli ni ’45. Dakle baš smo prošli tjedan obilježili neke zanimljive datume koji su bili aktualni 1945., kao npr. 10. travnja i 12. travnja. Tko su tada Mile bili tvoji? Oni koji su ’45 ušli u Zagreb i pobili hrvatske intelektualce, oni koji su ’45 ušli u Vinkovce i pobili 40 vinkovačkih uglednika optužujući ih za ustaštvo? Jesu Milini bili i oni koji su čuvali stražu ubojicama na Bleiburškom križnom putu? To je isto bilo 1945.
Jako puno onih koji misle kao Mile Kekin danas živi u Hrvatskoj. Misle kako oni nisu naši jer su njihovi pobijedili 1945. Oni uz veličanje komunizma i 1945. i dan danas ne podnose sve hrvatsko, skrivajući se iza tobožnjeg prijezira prema ustaškim zločinima. I potajno plaču jer nisu pobijedili 1995. Ljudi koji misle da su intelektualno nadmoćni ako nečije domoljublje danas 2025. nazivaju ustaštvom, čije zločine Hrvati nisu opravdavali ni 1945. Nema danas ustaša. Ja mislim da u Hrvatskoj ima samo ljudi kojima je stalo do naše zemlje. Vjerojatno ih je barem pola od onih pola milijuna ljudi koji će se okupiti na zagrebačkom hipodromu. Koja ironija, ali na kraju bi Tomaševiću mogao presuditi hipodrom. Doslovno.
Svašta smo prošli od 1945. Krivo su nas učili što je bilo. Neke stvari koje su se stvarno dogodile 1945. nas u školi nikada ni nisu učili. To smo morali naučiti sami. Neki i danas krivo uče djecu što se dogodilo 1991. i 1995. Ali ipak istina nekako nađe svoj put. Koliko god laž bila velika.
Mnoge križne puteve je prošao naš narod. Bleiburški, vukovarski, dubrovački, škabrnjski…. Mnogi su na tom putu zazivali milost. Mnogi i ovih dana pobožno molitvom slijede Krista na njegovom križnom putu. Zazivaju milost, pozivaju na pokoru, na ljubav prema Bogu i bratu čovjeku. Kada dođe vrijeme, molitve će biti uslišane. Sve u svoje vrijeme. U Božje vrijeme. Stoga nemojmo se plašiti križeva i križnih puteva. Mi znamo da nas oni vode do Uskrsa. Put križa vodi do Uskrsa, putevi laži vode u propast. Samo oni koji svoj put križa prihvate mogu se nadati Uskrsu. Stoga samo hrabro, nosimo svoj križ i dalje.
