Trump je uveo carine, svi ćemo propast’! Tako otprilike glasi većina naslova u medijima ovih dana. Dakle bez panike, Trump radi samo ono što je obećao u svojoj predsjedničkoj kampanji, pokušava napraviti što više za Ameriku. Naši mediji i europski političari imaju sreću što je Trump dobio izbore jer sada imaju dežurnog krivca za svoju lošu politiku. Ursula je odavno nametnula kojekakva ograničenja i visoke carine zbog kojih je europskom gospodarstvu i građanima EU lošije nego što bi to realno moglo biti, ali kod nas se očito mora probuditi svijest o tome da riba smrdi prvo od glave, u našem slučaju glava je prvo u Briselu pa tek onda u Zagrebu. Dakle ne uništava nas Trump, uništava nas Brisel, ne samo gospodarski već i kulturno i civilizacijski.
Stručnjakinja za Jugoslaviju Seve dugo nije bila glavna vijest svih medija, a naši mediji očajnički trebaju nekoga tko će umjesto njih izraziti mržnju prema Hrvatskoj pa su objeručke dočekali Severinin odlazak na koncert Bijelog dugmeta. Dakle Seve je s koncerta poslala oduševljenu poruku naciji u kojoj opet nariče jer više ne živimo u Jugoslaviji, nazivajući Bijelo dugme bendom koji je istinski jugoslavenski odnosno „naš“, za razliku od cajki i domoljubnih huškača. Lijepo je što je Seve crno na bijelo objasnila svima ono što je temeljni problem današnje Hrvatske. To je činjenica da Hrvatskom upravljaju oni koji i dalje nariču za Jugoslavijom poput nje. Ti ljudi i dalje Jugoslaviju smatraju svojom domovinom. 34 godine nakon početka Domovinskog rata u kojem je vojska te iste Jugoslavije na jezovite i okrutne načine mučila i ubijala Hrvate, rušila i uništavala Hrvatsku Severina i dalje Jugoslaviju smatra svojom.
Severinin stav dijeli doista dijeli većina onih koji upravljaju Hrvatskom, a iako se to čini nevjerojatnim to je tako. Čak i kada netko napiše to tako crno na bijelo, naši ljudi o tome ne razmišljaju previše već misle ako se netko zove demokratski, demokršćanski, moderni, napredni, pravedni, nezavisni da je taj odmah sto posto dobar. Dugo sam i sama mislila da to nije baš sve tako, ali nažalost je. Najglasniji kritičari hrvatskog identiteta, hrvatskog kršćanstva i hrvatske povijesti Hrvatsku jednostavno ne vole. Oni i danas plaču za Jugoslavijom i svojim javnim djelovanjem godinama već pokušavaju isprati mozak nacije kako bi zaboravili kako je ta Jugoslavija završila. Bez obzira na politike koje nikako Hrvatskoj ne idu u korist većina ljudi ne koristi izbore da to pokušava promijeniti već jednostavno šuti i o tome kako ne valja priča potiho u krugu svojih prijatelja.
Tu dolazimo do onoga što izaziva šok i nevjericu svih jugonostalgičara. Jedini čovjek koji šutnjom može biti glasniji od svih njih upravo je prodao pola milijuna ulaznica za svoj koncert. Pola milijuna. U zemlji u kojoj nas ima možda 3,5 milijuna. Kod nas je spektakl napuniti Arenu Zagreb, ali čini mi se kako poslije ovoga više neće biti. Presmiješno je pratiti sve ove medijske analize uzroka Thompsonove popularnosti. Nema emisije ni novina koje danima već ne daju stručna objašnjenja stručnjaka zašto netko sluša Thompsona, što on predstavlja, otkud mladi uopće znaju za njega. Najviše ih boli ovo pitanje otkud netko uopće zna za njega. Jedan „stručan“ komentar „stručnjaka“ me dobro nasmijao. Čovjek je u nevjerici objašnjavao kako se Thompsona ne može čuti niti na televiziji niti na radiju, kako su mu koncerti zabranjeni, pa je jedino objašnjenje da se to znanje o Thompsonu prenosi s koljena na koljeno.
Hahaha, da, ovaj je čini se jedini pogodio u čemu je problem. Priča o Thompsonu se prenosi s koljena na koljeno. Lijepo im je rekao Stepinac: „Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikada nećete ovladati“. A to su čini se napokon shvatili ovi koji Hrvatsku ne vole i sada su na sto muka. Jer Hrvatsku se putem televizije, medija i politike godinama javno uništava. A ljudi koji su godinama u Jugoslaviji naviknuli šutjeti a o tome možda samo pričati kod kuće i dalje su to nastavili. Javno šute jer misle da nije mudro nekom se zamjeriti. Istovremeno prosječan Hrvat ne vjeruje da je ovo ta zemlja za koju je toliko Hrvata izginulo.
Nije baš mudro komentirati tko je što ukrao, tko se u ratu i privatizaciji obogatio, tko je dobio koju firmu, tko je i na koji način preko noći postao vlasnikom tvornica, nekretnina, pokretnina i slično. Nije mudro komentirati kako mnoge ratne žrtve i ratni zločini još čekaju svoju pravdu dok zločinci slobodni hodaju Hrvatskom. Ne osjeća se čovjek ugodno ako je politici važnije graditi kulturne centre srpskoj manjini u Hrvatskoj nego obnoviti škole i školske dvorane koje prokišnjavaju i urušavaju se nad glavama i hrvatske i srpske djece koja žive u Hrvatskoj. Novaca očito ima, samo što je nekome prioritet kulturni centar, a netko misli kako nema ništa protiv centra ali prioritet bi valjda trebale biti škole i odgojne ustanove za sve građane, a i Srbi koji žive u Hrvatskoj su hrvatski građani.
Hrvati se već godinama suočavaju s nevjerojatnom činjenicom da smo izgubili mir nakon što smo dobili rat. Nije prošlo 134 godine, prošlo je 34 godine, a istina se iskrivljuje sve više i više. Ti koji Hrvatsku ne vole nam nabijaju osjećaj krivnje za sve što je bilo, branitelje se omalovažava, ismijava, a na pijedestal medijske propagande se stavlja sve ono što se događa u Beogradu. Nije to slučajno, nažalost nije. Zato je točno da se priča o Thompsonu prenosi s koljena na koljeno, ali Thompson je samo postao simbol, on pjeva o onome što tiha većina Hrvata misli i osjeća, ali šuti. Većina Hrvata je ipak ponosna na pobjede u Domovinskom ratu i ne misli kako je širenje mržnje javno iznošenje činjenica. Ovaj tjedan su identificirane žrtve Domovinskog rata koje su žrtve postale zbog mržnje. Nije mržnja ako kažeš da su one žrtve i tko ih je ubio. Mržnja je ako te smeta što se to spominje. Zašto bi te žrtve trebalo zaboraviti?
Thompson je simbol i još nečega. Thompson je simbol hrvatskog identiteta. Obiteljski čovjek koji jasno i glasno kaže da je Hrvat i katolik. Koji živi gotovo normalnim životom, bez senzacija, influencerskih fora i podilaženja masama, dok se propagandom godinama već i obitelj i kršćanstvo uništavaju, ismijavaju i prikazuju nazadnim i zatucanim načinom života. Većina Hrvata i dalje u sebi osjeća da ne treba okrenuti leđa Bogu, bili mi redovni na svetoj misi ili ne, bilo da si iskreno susreo Boga ili u crkvu ideš iz navike, većini Hrvata je kršćanstvo njihov identitet. Većina Hrvata misli da je obitelj sveta, da djeca trebaju i oca i majku, da i nerođeni i stari zaslužuju dostojanstvo i na kraju krajeva život i većina Hrvata misli da djeci ne treba nikakav rodno ideološki i seksualni odgoj već da djeci zaista treba odgovoran odgoj u svakom smislu te riječi.
Čula sam nedavno jednu jako dobru usporedbu. Jedan mudar čovjek rekao je da naša nacija ima mentalitet Poncija Pilata. Znamo da se sprema nepravda ali mi od nje peremo ruke. Znamo da će naše nečinjenje ničega dati zeleno svjetlo za činjenje zla, a opet šutimo i peremo ruke. Znamo da stradavaju pravednici, ali mi mislimo da smo sigurni na svom zemaljskom položaju, peremo ruke i ne činimo ništa. Mi poput Poncija mislimo da nećemo biti krivi jer smo oprali ruke. No zbog tog pranja ruku stradaju nevini, zlo se osili, uzoholi još više, postaje sve razornije. Pranje ruku i okretanje glave na drugu stranu ne zaustavlja zlo. Uvijek kada dobri šute i ne čine ništa zlo razara.
Sreća da se priča o svemu ovome što simbolizira Thompson prenosi s koljena na koljeno. Sreća da još možemo svojoj djeci reći što je bilo, što je istina, a što laž. Ovih pola milijuna ljudi koji žele doći na Hipodrom našli su nekoga tko govori umjesto njih. Našli su riječi koje će izraziti njihovu šutnju, našli su nekoga iza čijeg imena mogu stati jer se sami boje javno progovoriti. Našli su se u stihovima koji ne veličaju mržnju, već ljubav, u stihovima koji bude ponos i dostojanstvo, u stihovima koji im vraćaju vjeru u sebe, u obitelj, Boga i Domovinu. Našli su mjesto na kojem neće biti sramota podignuti hrvatsku zastavu i ponosno reći što je bilo.
To je ono što ljude boli sve te godine. A istina kad tad progovori. Koliko god nekoga uvjeravaš u laž i prodaješ laži istina kad tad ispliva. Istina obrani sama sebe, a zlo samo sebe uništi. Istina ne treba propagandu, ljubav ne treba ideologije. Ljudskim srcem ne može se ovladati na silu. Ne možeš na silu natjerati nekoga da te iskreno voli. Neke stvari se jednostavno osjećaju. Džabe im sve silne rasprave, analize i tumačenja, džaba im sva propaganda. Narod osjeća i pamti, narod zna što je sada i narod će i dalje svojima pričati što je bilo. Bolje u vječnosti i u sjećanju naroda ostati opjevan kao heroj, nego u ovom vremenu biti potrošna roba i lažni idol kojeg će slaviti ovaj prolazni svijet. Mudro je oprati ruke i očistiti savjest, ali ne kako bi ju umirili već kako bi skinuli prljavštinu zla da istina može zabljesnuti.
