PIŠE: Helena Valentić
Duhovna glazba posljednjih godina doživjela je pravi procvat. Brojni izvođači duhovne glazbe svojom glazbom evangeliziraju, mole i slave Boga. Nastupaju ne samo u crkvenim prostorima nego u prepunim koncertnim dvoranama i stadionima, imaju svoje obožavatelje, ali za razliku od ostalih izvođača oni ipak pokušavaju ne stavljati sebe u prvi plan. Jedne od najpoznatijih glazbenica koje izvode duhovnu glazbu su Amorose, tri prekrasne mlade dame koje smo imali čast slušati u nedjelju 30. lipnja u Ivankovu, u župi Rođenja svetog Ivana Krstitelja. Amorose su Iva Smojver, Martina Pustički i Mateja Bunčić, a nakon predivnog koncerta našle su vremena i za naše čitatelje.
Iva još jednom čestitam na koncertu, zaista je lijepo bilo gledati radost na licima ljudi koji su vas slušali. Za one koji možda ne znaju, tko su Amorose?
Mi smo tri glazbenice, koje su cijeli život u glazbi, doslovno od malih nogu, ja osobno od treće godine, Martina od pete, Mateja od šeste. Sve tri smo završile glazbenu akademiju, glazba nam je oduvijek bila najvažnija stvar na svijetu. Mnoge sate i dane smo uložile bruseći svoju profesiju. Sve tri radimo u glazbenoj školi, Mateja i ja čak radimo u istoj školi. Glazba nam je oduvijek bila poziv, a osobno sam tek kada sam doživjela obraćenje s 33 godine, shvatila zašto taj poziv, zašto mi je Bog dao talent za glazbu i mogućnost da ga izbrusim – da mogu Njega slaviti i donositi drugima pjesmom. Tek tada sam shvatila da mi je glazba zapravo poziv unutar poziva, tj. da mi je glavni poziv naviještati Boga i Evanđelje.
Dakle vas tri ste stalno zajedno, u glazbi, na poslu, u školi, na putu, na nastupima. Umorite li se ikada jedne od drugih?
Pa nevjerojatno, ali zapravo ne (smijeh). Toliko smo zajedno, ali nevjerojatno je koliko se dobro slažemo. Naravno tu neke sitne ljudske trenutke ne računam. Ali nas tri smo izuzetno povezane i jednako nam je važno ovo što radimo. Zaista vjerujem da nas je Bog spojio, one su moje sestre u Kristu u svakom punom smislu te riječi.
Spomenule smo poziv. Vaš je bio kroz glazbu i vi ste se odazvali. Što bi poručili onima koji osjećaju nešto u svom srcu, ali se boje? Ljudi možda osjete poticaj na nešto, ali se boje reagirati?
Bog je pametniji od nas, ne možemo ni zamisliti, ni moliti što je sve Bog za nas pripremio i zamislio. Mi, ljudi, imamo neke svoje želje i sanjamo neke svoje vrhunce, ali ne možemo ni zamisliti kakav Bog ima plan za nas, zato Mu apsolutno treba reći “da”. Možda će to na početku izgledati kao nešto u potpunosti maleno, ali s Bogom se najčešće ta sitnica pretvori u veliku stvar. Kaže Isus u Mt 25,21 “Slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!”. Zato uvijek recite Bogu “da”.
Puno puta čujemo kada čovjek sretne Boga ne možete više biti isti. Ljudi misle ma da, to su samo priče. Možete li kroz svoje iskustvo to potvrditi?
Kada osoba stvarno susretne Boga, iako je Bog uvijek s nama, On nikada ne odlazi negdje, pa se vraća, nego samo kada osoba to napokon spozna, kada toga sama postane svjesna – ne može ostati nepromijenjena. A to se najbolje vidi po tome što su plodovi Duha Svetoga u njoj izraziti i očiti: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća, a najveći plod među svima je ljubav – nesebična, požrtvovna, bezuvjetna. Ona ljubav koja podsjeća na Kristovu ljubav. Teško je to objasniti, ali svatko tko je takav susret s Bogom doživio, zna o čemu govorim, sjeća se točno tog trenutka i činjenice da mu se zauvijek promijenio život. Tako je bilo i meni. Staro je nestalo, novo je nastalo.
Ovakva slavljenja nisu baš uobičajena za našu tradiciju na ovim prostorima. Što biste rekli ljudima, jesu li ljudi na neki način zaboravili na radost, ne samo u duhovnom životu, nego općenito, imate li vi osjećaj da su ljudi žedni radosti i da to traže na vašim koncertima?
Današnji svijet je pun negativnosti, crnila, depresije, ali mi Kršćani se ne smijemo se tome prepustiti, već pogled trebamo usmjeriti prema Bogu, a Bog je radost. U Bogu je naše spasenje i vječni život. Kaže Božja Riječ: ako Bog je za nas, tko će protiv nas, tako da od Boga ne dolazi strah i zabrinutost. I zato mi na našim večerima slavljenja navješćujemo i slavimo Boga, Radosnu vijest spasenja, govorimo ono što Bog kaže za nas, izgovaramo Njegova obećanja za nas i bilo koju situaciju u kojoj se nalazimo i na taj se način borimo protiv neprijatelja koji nas želi obeshrabriti i uništiti. Naše večeri slavljenja nisu zapravo koncerti, već molitvene večeri u kojima mnogi odlaze kućama u potpunosti promijenjeni, iscijeljeni, ali ne zbog nas Amorosa, već zbog Boga koji je preko nas djelovao u njihovim životima. Aleluja!
Imate li vi dojam da unatoč svemu tome s druge strane danas imamo sve više i više ljudi koji se okupljaju, kroz molitvene zajednice, duhovne obnove, koncerte, stvari se pokreću na bolje?
Da, upravo tako, ljudi se bude. Zapravo je jednostavno, kada je ljudima super, Bog im ne treba, a kada krenu stvari nizbrdo, onda se sjete da imaju Boga. I sva sreća da nas Bog nikada ne ostavlja, pa čak i onda kada to zaslužimo, Bog iskazuje milost. Čovjek s vremenom shvati kako ne postoji nijedan odnos, obiteljski, prijateljski, ljubavni, ne postoje nikakve materijalne stvari, stanovi, vile, markirana odjeća, putovanja… ma ništa na ovome svijetu ne postoji što može čovjeka tako ispuniti i dati mu istinski mir kao što to čini Bog. I pritom ne kažem da je imati materijalne stvari nešto loše, jer to nam sve Bog daje da činimo dobro, ali to ne smiju biti naši bogovi i nikako nam ne smije zamijeniti Boga. Zato mi je drago vidjeti kako se Kršćani diljem svijeta bude i ne srame se slaviti Boga, ne samo u crkvi, zajednicama, na duhovnim obnovama, večerima slavljenja, već u javnosti i svakodnevnici.
Pjevali ste pred punom Arenom, pred punim Maksimirom. Kada stanete na tu pozornicu i vidite toliku masu ljudi koji od vas očekuju da im prenesete nekakvu emociju, očekuju od vas puno…to je zapravo velika odgovornost. Kako se nosite s tim?
To je zaista jedna velika odgovornost, potpuno sam svjesne toga. Na neki način i određeni teret, ali Isus kaže da je Njegov jaram sladak, a breme lako, tako da onda to zapravo i nije teret. Pristupamo tome zaista ozbiljno, a ono što nam daje snagu za sve je molitva i naše vlastito slavljenje kod kuće kad smo same, čitanje Božje Riječi i Euharistija, to su naše konstante duhovnog života i života općenito. Sam fizički moment kada staneš pred prepun stadion ili u prepunu arenu je neopisiv. Poseban je osjećaj pjevati Bogu pred takvom masom ljudi, ali sama srž onoga što radimo je slavljenje Boga, a na tu duhovnu stavku nema nikakva brojka utjecaj, već stav srca koji je jednak na Maksimiru, u Areni, Americi, Kanadi ili u malom selu Gundinci u Slavoniji, gdje smo slavile prošlog tjedna. Naš zadatak je svugdje isti, kroz molitvu slavljenja dovesti ljude u susret sa Živim Bogom, jer ljudi dolaze zbog Boga, a ne Amorosa, mi smo samo Njegovo oruđe koje koristi sebi na slavu. I samom spoznajom te činjenice, dolazi sloboda na bilo kojoj pozornici.
Javnost vas je nekako u početku najviše povezivala s animiranjem Duhovno duhovitih večeri četvrtkom na Svetom duhu u Zagrebu. Tolike tisuće ljudi su prošle kroz tu crkvu slušajući Božju riječ i vašu glazbu, kako je na vas djelovalo to iskustvo? Jesu li duhovni susreti prava preporuka za one koji trebaju duhovnu okrjepu usred svakodnevnih izazova?
Kada smo započele naš put i život s Bogom, godinu i pol dana smo najprije slavile s Biblijom same u svojoj sobici, ni ne znajući da to što radimo je slavljenje, ni gdje će nas Bog odvesti. Pisale smo pjesme i samo htjele biti s Bogom. Posebno nosim u srcu te trenutke. Od svog mnoštva ljudi koje sam poznavala, samo sam jednu osobu poznavala koja je bila aktivni vjernik i koju mi je Bog poslao u život u tom periodu da djeluje preko nje. Tada sam po prvi put krenula na Svetu Misu i Bog mi je ubrzano počeo dovoditi u život sve nove ljude. Upoznala sam novo mnoštvo ljudi iz crkve, laika i svećenika, snimile smo prvu pjesmu te je krenulo aktivno služenje u slavljeničkoj službi u zajednici Kristofori. A nakon nekog vremena smo upoznale i fra Stjepana, ili kako ga mi volimo zezati, on je upoznao nas, jer je doslovno tako i bilo, sasvim slučajno uoči njegove prve Svete Mise po dolasku na Sveti Duh, gdje smo mi taj dan pjevale na jednom vjenčanju. U tom trenutku i susretu se je zapravo rodio početak Duhovno duhovitih večeri, a u nastavku i Antunovski hod mladih, te će one će uvijek imati posebno mjesto u našem srcu. U 5 godina služenja svakog četvrtka, plus još sve one ostale dane u tjednu, upoznale smo mnoge predivne ljude i doživjele nevjerojatna iskustva s Bogom, vidjele smo na svoje oči kako Bog djeluje i obnavlja, kako liječi i oslobađa. Od jedne malene kapelice sa svega 20ak ljudi, nastali su susreti na kojima se redovito okuplja preko tisuću mladih koji dolaze iz cijele Hrvatske, ali i okolnih zemalja, kako bi slavili Boga. I zato smo zaista zahvalne Bogu da nas je tako upotrijebio. Lani je našu službu preuzela mlađa generacija, a mi smo se ponovno odazvale tamo gdje nas Bog zove, jer riječi “Gdje god zoveš” i jesu nekako glavni motor pokretač našeg benda, a trenutno je to nekako najviše ondje gdje nema puno evangelizacijskih događaja i gdje je potrebno zapaljenje.
Svaka pjesma je posebna na svoj način, ali ako bi morali izdvojiti neku pjesmu koja vam je zaista posebna i prirasla srcu, koja bi to bila?
To bi definitivno bila pjesma Hillsong UNITED-a Dubine, tj. Oceans. To je pjesma mog života, pjesma mog obraćenja i pjesma koju ću pjevati do zadnjeg daha svog života. Tom pjesmom me Bog dotaknuo, preko nje u meni sve pokrenuo i svaki put kad ju slušam ili pjevam, odvede me ravno Njemu u zagrljaj. A Bog je toliko dobar da sam imala priliku lani upoznati ljude iz tog banda koji su ju napisali.
Ne mogu a da posebno ne spomenemo pjesmu Blagoslov, tako jednostavna, a tako savršena. Naši fratri često izgovaraju taj blagoslov i oduvijek mi je posebno drag. No jeste li mogli zamisliti da će vaša pjesma postati uspavanka brojnoj dječici?
Da, tako je, zaista je posebna, jako smo zahvalne zbog te pjesme i što smo ju baš mi donijele našem narodu na hrvatskom jeziku. U originalu se zove The Blessing, a izvodi ju Kari Jobe. U ove četiri godine ne možemo nabrojati sva najrazličitija svjedočanstva koja smo čule vezana uz ovu pjesmu, od ljudi koji su razmišljali si oduzeti život, pa do mnoštvo mama koje uspješno uspavljuju djecu s tom pjesmom. Mislim da je i to jedna od pjesama koja će nas pratiti do kraja života, i neka, jer nema ljepšeg nego blagoslivljati, u ovom slučaju sve ljude svijeta, pretke, one koji su sada živi i potomke.
Možete li na temelju svog iskustva dati neku poruku svima onima koji možda osjećaju potrebu djelovati, doprinijeti, ali nemaju hrabrosti krenuti i ići za svojim pozivom?
Strah i sumnja nikada nisu od Boga, zato odbaci ih i ne bojte se iskoračiti u vjeri, budite hrabri i odazovite se tamo gdje vas Bog poziva, jer ne možete ni zamisliti što je sve za vas Bog zamislio i koliko dobra će drugima preko vas donijeti. Marija je rekla Bogu “da” kada joj je anđeo rekao da će začeti po Duhu Svetome i roditi Sina Božjega. Probajte zamisliti jednu mladu djevojku u ono vrijeme i sve što je to vrijeme podrazumijevalo za jednu ženu, koliko joj je hrabrosti i vjere u Boga trebalo. Ali isto tako, vidimo što je Marijino “da” učinilo za čovječanstvo i koliko se je tu Bog proslavio. Zapamtite da je Bog dobar, milostiv, vjeran i bezuvjetno nas voli. S Bogom nikada ne možete pogriješiti, jer kako kaže u Iv 10,10 – Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.
