U rujnu 1991. godine, kada je zveckanje oružja već preraslo u brutalnu agresiju na Hrvatsku, na adresu Miroslava Milenkovića iz Gornjeg Milanovca, grada u središnjoj Srbiji, stigao je poziv za mobilizaciju. Dan kasnije, 20. rujna, Miroslav je s tisućama drugih mobiliziranih rezervista stigao u Šid, na stočnu tržnicu. Ondje je čekao zapovijed o odlasku na vukovarsko ratište. Neki od rezervista odbili su oružje i sudjelovanje u bezumnom ratu.
Ni Miroslav nije želio pucati na Vukovar. Zbog toga je trpio maltretiranje Marka Stupića. Dotični major JNA pozivao je na „univerzalne vrijednosti i spašavanje srpstva”, čak i prijetio streljačkim vodom! Zahtijevao je od njega da se opredijeli; hoće li među „izdajnike” koji odbijaju pušku ili među „prave” Srbe koji će krenuti na Vukovar. Milenković je kleknuo između ta dva stroja, naslonio bradu na pušku i – ispalio si metak u glavu!
Miroslav Milenković, 40-godišnji građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca, svoju agoniju okončao je samoubojstvom na šidskoj kaldrmi. Iza njega su ostali supruga i dvoje maloljetne djece.
TEŠKO JE BEZ TEBE TATA
TEŠKO BEZ IMENA TVOG
KAD DRUGA DECA ZOVU
A MI NEMAMO SVOG
OJ ŠIDU PROKLET BIO
U CRNO SI NAS ZAVIO
Napis je to na nadgrobnom spomeniku na Gradskom groblju u Gornjem Milanovcu. Koje smo i posjetili u potrazi za posljednjim počivalištem Miroslava Milenkovića čija je smrt odjeknula u antiratnoj, civiliziranoj Srbiji.
A ujedno i pokrenula niz prosvjeda. Ljudi su se tjednima masovno okupljali prosvjedujući protiv rata, a tim povodom ispisana je i publicirana knjiga epitafa „Grobnica za Miroslava Milenkovića”.
„Miroslav Milenković je spasio dušu svoju izabravši najteži put. Glasajmo za mir i spasimo druge Miroslave od takvog izbora”, jedan je od zapisanih epitafa koji veličaju njegov moralni i antiratni čin. Koji je, međutim pao u zaborav zbog tadašnje propagande koja je carevala u Srbiji.
No, ne smiju se zaboraviti ljudi koji su radije okrenuli oružje na sebe nego na Vukovar i Hrvatsku. I ovaj tekst skromni je doprinos tome.