Danas obilježavamo spomendan blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1998. godine tijekom svog drugog posjeta Hrvatskoj. Papa je tom prigodom rekao da se u osobi blaženog kardinala Stepinca spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom 20. stoljeća obilježenog trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Poručio je da je Stepinac znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina jer istina nije roba kojom se može trgovati. Papa Benedikt XVI. je također biranim riječima govorio o blaženiku opisavši ga kao neustrašivog pastira čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija.
Blaženi Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba, kao peto je od osmero djece u obitelji Josipa i Barbare. Sudjelovao je u prvom svjetskom ratu kao vojnik austrijske vojske te se iz rata vratio s činom potporučnika. Kratko je studirao agronomiju, no taj studij napušta kako bi se bavio poljoprivredom u rodnom selu. 1924. godine se odlučuje za svećeničko zvanje, te odlazi na studij u Rim. Zaređen je za svećenika 1930. godine, a svoju mladu misu proslavio je u poznatoj crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.
U mjestu Brezovica osnovao je prvi karmel u Hrvatskoj. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Utemeljio je brojne nove župe i potaknuo izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnicu veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Za vrijeme II. svjetskog rata Stepinac ostaje dosljedan u svom rodoljublju i nadasve vjeran pastirskom poslanju. U svom javnom djelovanju osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. Hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Sudjelovao je u organiziranju skrbi za sedam tisuća ratne siročadi i tristotinjak svećenika. Nakon rata nastavlja prosvjedovati protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimanja imovine koja su se događala pod novom svjetovnom vlasti, Komunističkom partijom. Odbio je inicijativu Titovih vlasti za odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice., jer je to za njega značilo dirnuti u samo srce katoličkog jedinstva. Nakon odbijanja Titovog prijedloga uslijedila je medijska kampanja protiv Crkve, a osobito protiv Stepinca. Uhićen je 18. rujna 1946. te je te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces, pod optužbom za suradnju s okupatorom i kvislinškim vlastima, kao i zbog „pokrštavanja“ Srba. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Iako je obrana opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u njegovu korist, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine. Odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 1951. godine. Bilo mu je dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon pritiska svjetske javnosti, vlasti su ga 1951. iz zatvora u Lepoglavi internirale u župni dvor u Krašiću. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim a po smrti Pija XII. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti natrag u domovinu.
U zatočeništvu razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. Kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Sveto je umro 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanje kazne. Njegov krepostan život i mučeničku smrt hrvatski je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Njegova grobnica nalazi se iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale.
Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Montiranu sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992. Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske, Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika, te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih krajeva.
Njegove misli su toliko nadahnjujuće i suvremene upravo i danas.
Prigodno uz njegov spomendan izdvajamo slijedeće:
”Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.”
”Prvo pravilo, ako želimo vidjeti bolje dane u budućnosti, treba iskazivati poštovanje prema Bogu, koje mu pripada, i to u poniznosti: to je jedini put prema miru!”
”Pazite da ostavite sinu za baštinu vjeru! Što mu koriste milijuni ako izgubi vjeru! Naprotiv, ako mu ništa drugo ne ostavite, nego samo vjeru bit će sretan!”
”Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikad nećete ovladati!”