Čemu nas, Nina, uče Marinko i pripovijetka „Moji ljudi“ Ivana Kozarca?

Ponizno moli: Matej Delaš

Uslišuje molitve: Nikolina Maletić

U Kozarčevoj pripovijetki „Moji ljudi“ prikazuje se svijet star približno 130 godina. Time ne želim reći da se u tome tekstu može vidjeti puno o običajima tadašnjega sokaka ili o tome kako  je izgledala tipična ženska (ili muška) frizura subotom navečer uz Bosut. Nekoliko se zanimljivosti može istaknuti na prvu: neke su od njih vezane uz, rekao bih, (vječno ili ne) savijen mentalitet slavonskoga čovjeka koji se zna ispraviti uz nečiju pomoć, no voditi ne zna; neke su vezane uz prisutnost one vječne molitve slavonskih žena koje se iz straha, onog pokretača većine naših popuštanja, redovito priklone miru; neke su, na kraju, vezane uz lik pojedinca i mentalitet tadašnjega seljaka.

Nina, bez ikakvih nametanja prosudaba o kvaliteti djela koje je, ako sam dobro pročitao, napisano 1910. godine, reci nam što nas veže uz pročitanu priču koju si odabrala. Iskreno, ja sam tekst pročitao dvaput zadnjih dana i nevjerojatno mi je bilo to što sam i drugi put pročitao bez napora, hoću reći htio sam dalje, još jednom. Jednostavno, u svakoj rečenici nešto novo, a osjećaj koji je Kozarac želio prenijeti, tako je jednostavan. Je li? Što nas je to svezalo i vuče nas dalje po redcima pedeefa?

– Upravo tako, priča o Marinku zgusnut je tekst koji svakom rečenicom donosi nove slike, saznanja, uvide, brzo pridobiva čitatelja, naizgled vrlo jednostavno napisano… ili je taj dojam tu zbog bliskosti teme? Vjerujem da nas je svezalo i da nas dalje vuče čisto prepoznavanje ljudi, okolnosti, svijeta, pa i sebe u tom svijetu. 

Lik Marinka nije prvi isus u književnosti pa budući da smo iskusniji čitatelji, nisu nas čudili njegovi postupci, razmišljanja, mrakovi na očima i njegova rzanja tijekom čitanja novina. Na neki način mi uvijek znamo kamo priča vodi. Možeš li nam reći više o Marinku? Što on predstavlja u ovoj priči, odakle dolazi, s kojom poviješću i u koje se vrijeme događa radnja? Što je njegovo poslanje i mora li biti žrtvovan? Moramo, naravno, pretpostaviti da je povijesni kontekst tu vrlo važan jer se radnja odvija krajem devetnaestoga stoljeća, a znamo (li?) što se u to vrijeme događalo na našim prostorima.

– Na desetak stranica Ivan Kozarac donosi jednu zaokruženu priču o drukčijem, izdvojenom pojedincu. I to samo po sebi nije nešto s čime se nismo toliko puta već susreli u literaturi. Usudimo se misliti da poznajemo Kozarčeve nazore zahvaljujući Đuki Begoviću npr. I da, ponešto od toga svakako možemo prepoznati i u ovoj priči, ali priznajem da me je i iznenadila i doista razveselila i napravila blagi nered u mojoj „ladici“ Ivan Kozarac. Recimo da se sve događa krajem 19. stoljeća i da se naš pripovjedač vraća u neka stara, iz njegove perspektive i bolja vremena, te u svoje dječačke dane kad se njegov sokak susreo s Marinkom, odnosno kad je doselio mladi par i odmah izazvao veliko zanimanje okoline. Bile su to godine doseljavanja stranaca od kojih su mještani jednim dijelom zazirali i neprijateljski se prema njima odnosili, a drugim, više potajice, učili i prihvaćali neke nove stvari. I dosta je kritičan autor prema tadašnjem životu mjesta, nezadovoljnog, izgubljenog, prepuštenog nimalo sjajnim okolnostima, beznađu i promjenama o kojima mi ponešto znamo također iz literature, ali bojim se da zapravo ne znamo ništa. I u taj ustajali kontekst ulazi mladi suhonjavi Marinko, blijedo lice sa zagasitim dubokim okom, nemiran, bliskav pogled, vatra u riječi, snaga u zanosu, hladna okrutnost u razdrhtalim usnicama. Marinko, doseljenik iz nekog sela ispod Dunava, brzo je bio prihvaćen jer je odmah počeo ići među ljude, tražiti posao, a dok bi radio, neumorno je iznosio različite priče, pripovijedao i pripovijedao tako da se činilo da je proputovao i upoznao cijeli svijet. No, sâm je isticao da nije otišao dalje od Dunava, ali da su ga knjige i novine, kojih je puno imao, svemu naučile. Djelovanje njegovih priča na ljude u toj polupismenoj sredini bilo je snažno, magnetizirano privučeni slušali su bez daha, bez prigovora, osjećali da je sve što govori istina. Na tim je, posebno zimskim večernjim sijelima, naš pripovjedač dječak kojega su ponekad pokušali i udaljiti od tih razgovora odraslih, ali koji bi uvijek pronašao način da sluša Marinka, ali još i važnije, da promatra. Promatra kako Marinkove riječi djeluju, kako se ponašanje njegovih ljudi mijenja pod utjecajem riječi koje su oštro komentirale stvarnost, život ljudi, suodnos čovjeka i vlasti, odnos prema vjeri… Marinko je bio glas istine, sam dovoljno sa strane da tu istinu lakše vidi i izrekne, spreman snažno djelovati i platiti i visoku cijenu za to.

Bi li se složila sa mnom, bez ikakvih poveznica s privatnošću (mojom ili tvojom), da je onaj detalj vjere i molitve vrlo važan u ovoj priči? Rasvijetlit ćeš nam to više, ono kako molitva općenito u našem društvu pripada(la je) ženama koje, bez obzira na trenutnu situaciju, odlaze u crkvu i uzdaju se u nešto veće. Uz tu sliku imamo muškarce koji su indiferentni ili, ne znam, promjenjivi po tome pitanju te se vjerske priče drže onoliko koliko im Marinko zapovijeda. Ne želim duljiti u svome pitanju, no zanimljivo je kako se nakon Marinkova odseljavanja muškarci ponovo krste i uzdaju u nešto više. Postupaju li oni svi po tome kako im netko nalaže? Najprije općina, pa Crkva, pa država, pa Marinko, pa opet općinski žandari ili ne znam tko.

– Slažem se, naravno. Segment vjere dosta je važan za razumijevanje i priče i vremena. I vremenā u kojima žene tiho okupljaju, odgajaju, brinu, usmjeravaju, potiču. Pitanje je koliko toga, pogotovo kad je vjerski odgoj u pitanju, pokreće stvarna želja, koliko strah, a koliko, često i nametnuta, tradicija. Muškarci, odnosno ljudi u Kozarčevoj priči, kao da ne znaju što i kako činiti. Kad začuju crkveno zvono, reagiraju već nesvjesno, bez iskrena uzbuđenja promumljaju neku molitvu, ponekad se dogodi da zvonce i uspije probuditi iskricu nekadašnjeg osjećaja, a onda nastavljaju po inerciji svakodnevice u kojoj za to nema mjesta, u kojoj pronalaze izgovore i opravdanja za djela koja se sa životom vjernika kose i tako u krug, u strahu od života, u strahu od smrti. Sve to sa strane gleda Marinko i smije se i pokušava im osvijestiti tu besmislenu ambivalentnost, uvjeriti ih da bi se trebali voditi isključivo vlastitom savješću i gledati kakav je drugi čovjek ispod površine odjeće, imanja, položaja, vjerovati u vlastitu vrijednost i u jednakost ljudi, odnosno hodati uspravno. Na ovome mi je mjestu posebno zanimljivo bilo kako I. Kozarac vrlo kratko dotiče i pitanje istine i njezine relativnosti.

Ponovit ću, vjerujem da si iskusna čitateljica pa su te, pretpostavljam, kao i mene, zaintrigirale čak i sitnice. Meni je, naprimjer, zanimljiva ona slika kako se napušta Kraljević Marko, zatim Marinkova pouka kako se samo zemlji čovjek smije klanjati kada radi na njoj (a ne nekim poluobrazovanim ljudima koji ih tetoše), pa to kako su novine, odnosno vijesti iz svijeta valjda, pokretač ljudskoga djelovanja. Što je tebe zaintrigiralo u ovoj priči? Imaš li osjećaj da se naš svijet, naši ljudi i običaji prepoznaju u tim riječima?

– Itekako – odgovor na sva ova pitanja. 😊 Stvarno je bilo zanimljivo čitati kako je u tom sokaku postojala samo jedna knjiga i to pjesmarica junačkih pjesama o Kraljeviću Marku. Zapravo, spominje jednu i pol knjigu, ali moramo ponešto ostaviti čitatelju priče i neotkriveno. I s kolikim se užitkom to čitalo, slušalo, zamišljalo sadržaj. A onda je Marinko, živa knjiga, učinio da se na tu narodnu svetinju zaboravi, da se ljudi iz nekih svojih maglenih čeznuća spuste u zbilju i suoče sa svim nepravdama, lažima i licemjerjima, da shvate koliko su važni baš oni sami i da djeluju, mijenjaju, bune se, uvedu u svoj rječnik i glagole poput hoću i tražim. Jer su se njihove frustracije i ljutnje prelijevale samo na njihove najbliže i ništa se doista ne bi promijenilo i poboljšalo, naprotiv. A sav svoj govor podupire tekstovima iz novina koje mladi pripovjedač željno gleda itekako svjestan da donose neki drugi svijet s potpuno drukčijim mogućnostima i idejama i da onima na vlasti odgovara da narod sa svim tim događanjima nije upoznat pa se novine nabavljaju, drže i upijaju potajice. I teško je, gledajući sve što donosi ova priča o Marinku, nemati snažan osjećaj da smo sve to već toliko puta čuli, vidjeli, odnosno da svakodnevno promatramo toga čovjeka koji neprekidno živi u strahu, u nadi da će doći neka bolja vremena, ali koji je sâm isuviše inertan i u toj se svojoj pasivnosti i prepuštenosti najveći dio njih/nas ne odupire, ne reagira, glas diže samo u sigurnoj zoni najbližih ili možda na društvenoj mreži.

Nina, zahvalit ću ti na ovome razgovoru i umjesto na početku, sada te na kraju pozdraviti. Jako ti doviđenja i zaista ti jako veselo želim! Zaista sam uživao u ovome našem tipkanju. Za kraj nam još samo reci, poštovanomu uredniku i meni, misliš li da bismo mogli posvetiti jednu cijelu školsku godinu podučavanju o Kozarčevim svjetovima te što bi to bilo najbolje izvučeno, a poučno i najvažnije, iz pripovijetke „Moji ljudi“.

– Materijala ima, puno. I za cijelu godinu proučavanja u školi. Mi ćemo nastaviti otkrivati. Jer, možda nas od nastanka priče dijeli sto godina, malo više, ali ona je aktualna itekako. Važno bi bilo osjetiti univerzalnu suštinu čovjeka na ovome prostoru, prepoznati obrasce klanjanja autoritetu, potrebe da se nekome dâ  moć i time potpuno negira vlastitu vrijednost i sposobnost, odnosno snagu te moć koja iz toga proizlazi.

Dragi Matej, hvala na ovome poticaju, uzvraćam željama za jako veselo i lijepo dalje!