Čudesna komedija – nikakvo čudo: Ponovno je Čudo u Retkovcima što čuda nema!

Piše: Matej Delaš

Nismo se čudili novomu daščanom planu prije nekoliko mjeseci (koliko je doraslo jednoj trudnoći), one večeri kada je prividno skromni redatelj uz nekoliko čašica jednoga neimenovana pića (koje se, usput rečeno, smatra alkoholnim, a spravlja se pomoću oraha) izražavao svoju oduševljenost Tomićevim romanom („Meni to tako smiješno!“ kaže on) i već dramatizacijom poštovane gospođe Željke Udovičić Pleštine („Ja bih to prilagodio, naravno da ćemo teško ući u tu kamenu svijest“, doda). Već je, takoreći, oplodio svoju ideju postaviti na daske, kad mu već u glavi ne fale, vrsnu priču o zapravo četvorici Poskoka (pravo hrvatskih imena) s ocem Jozom i ocem Stjepanom (kojega će, usput rečeno, baš on utjeloviti i tako tijelom postati).

Dobro, nije to priča isključivo o ludim Poskocima koji se ne znaju oženiti, koji nisu civilizirani, koji su zarobili (u retkovačkoj verziji) dvije inkasatorice zbog sramotnoga čina naplaćivanja struje drugi put u trideset godina i od kojih će jedan, kao u pravomu romanu ceste, juriti za nezaboravljenom ljubavi koja je ostala devesprve za šankom u kafiću Žirafa gdje je najstariji Krešimir navraćao kao zagrijani vojnik, uz Thompsonove stihove i pripite noći, radi konobarice Lovorke i sudbine dobiti batine. Iako nam je poznat roman Čudo u Poskokovoj Dragi i iako je poznata i prvotno spomenuta dramatizacija dotične autorice koju je skromni redatelj prilagodio slavonskomu podneblju, ne treba nam ostati nepoznata izvedba retkovačkih kazalištaraca i podrške; ima se što vidjeti i čuti, ima se što prepoznati i ima se što novo vidjeti. Ništa čudno, zato sam i u naslovu precijenjena teksta parafrazirao jedan aforizam koji sam pročitao dvije tisuće i devete godine, a glasio je Najčudnije od svih čuda bilo bi čudo da čuda nema. Komedija je često priča o nama samima, onako kako je tragedija često priča o onim drugima (bar se nadamo).

Nekoliko je većih sitnica (a ne bih rekao da su postojale u prvotnoj dramatizaciji niti u romanu) dalo neku fenomenalnu crtu Čudesnoj komediji, a usuđujem se i pogriješiti u svojoj procjeni jer gledati je predstavu smješnije nego čitati roman (prema mome nevažnom i slobodno osporivu mišljenju). Braća Poskoci koji, poštujući dramatizaciju i Tomićevo autorstvo, skakuću kao dva divlja debila i dopunjuju se razmišljajući isto i defektno, nasmijavali su u svakoj svojoj rečenici i kretnji. Don Stjepan, velečasni čovjek Poskokove Drage, prevrće se od ubirača novca za mise (koje su uplaćene za deset godina unaprijed) preko slučajnoga prolaznika osjetljiva na psovku do glasnoga vođe prosvjeda za oslobađanje ratne heroine Mile (koja je, usput rečeno, mužanstvena braniteljica odgovorna za čudesno vjenčanje policijskoga načelnika). Goran, policijski načelnik u usponu karijere, ironične snage i precizno prikazan kao onaj truo sustav koji sve pošto-poto mora dobiti, a to ne može bez sile koje je jako puno potrebno za discipliniranje jednoga Poskoka i njegove obitelji koja je spremna braniti svoj komad divljine, divio je izrazom lica i hodom. Komedija je često priča o nama samima te ne treba dalje o imenima – neka se ne uvrijede svi ostali, jednako važni likovi retkovačkoga i Tomićeva Čuda, vrijedni spomenuti ih nekoliko puta.

Ništa čudno – čuda nema. Čudo je u Retkovcima uspjelo. Kako i ne bi? Porod je bio siguran i bez rizika, a odgovorni su na odmoru. Čudesna je komedija doživjela svoju premijeru, bilo je to 30. srpnja od 21 sat, uz ulaženje preko reda i sjedenje s ugašenim (ili barem stišanim) telefonom, u dvorištu stare šokačke Đurđevića kuće, a dvadesetak minuta prije jedanaest kazalištarci su slušali glasan pljesak te se oko 22.42 oglasili iza pozornice kao da su željeli nadmašiti onu islandsku (za moj pojam) idiotariju, a domjenak je u takozvanome lovačkom domu (čije mi se službeno ime ne da tražiti dok uživam u još svježim dojmovima i opčinjenosti vlastitim izrazom) trajao je do kasno (rano) u noć (jutro).