Dabro: Dekanić me pobijedio zahvaljujući kvalitetnom partnerskom odnosu HDZ-a i SDSS-a!

FOTO: arhiva

Štošta se (iz)događalo u političkoj karijeri Josipa Dabre u proteklih desetak mjeseci; prošle godine u ovo vrijeme bio je član HDZ-a, na prosinačkim unutarstranačkim izborima protiv Marija Banožića izgubio je utrku za dužnost predsjednika ŽO HDZ-a, potom je kao neovisni kandidat u svibnju participirao u izbornom procesu i ušao u drugi krug izbora za župana vukovarsko-srijemskog u kojem je uspješniji od njega bio Damir Dekanić, a nedavno je pristupio Domovinskom pokretu u kojemu mu je dodijeljena konkretna uloga. Koja točno?

– Operativni rad na jačanju stranačke infrastrukture, organizacija osnivačkih skupština i provođenje unutarstranačkih izbora – kaže u uvodu Dabro koji se poput ponajboljeg afričkog maratonca rastrčao po općinama i gradovima VSŽ  s krajnjim ciljem osnivanja stranačkih ogranaka u svakoj jedinici lokalne samouprave.

– Početkom rujna krećemo s provođenjem unutarstranačkih izbora od općinske do županijske razine. Do kraja rujna ćemo imati čistu sliku stanja na terenu. Inicijalne informacije s terena su ohrabrujuće, očekujem naklonost dobrog dijela nezavisnih načelnika i gradonačelnika te svih nezadovoljnika aktualnim stanjem na političkoj sceni, odnosno onih ljudi koji smatraju kako je Domovinski pokret zapravo jedina istinska oporba vladajućima u ovom trenutku.

Prije pogleda u budućnost još samo kratki osvrt na recentnu prošlost, svibanjske lokalne izbore. Dojmovi su se slegli, a analize su pokazale…?

– Analize su pokazale da je mom protukandidatu u drugom krugu otišlo oko 4.500 glasova žitelja općina s većinskim srpskim stanovništvom, uključujući i oko 2.500 glasova vukovarskih Srba. Analize su pokazale i to da je Dekanić u općinama s većinskim srpskim stanovništvom dobio preko 90% glasova. To jasno ukazuje na kvalitetan partnerski odnos HDZ-a i SDSS-a, odnosno Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca. Jedan od razloga mog neuspjelog pohoda na dužnost župana svakako je i manja izlaznost u drugom krugu, ali i suzdržanost Nikole Kajkića, tj. njegova odluka da u drugom krugu ne podrži nikoga. Taj Kajkićev potez zbunio je ljude. Htio je promjenu, a nije želio u njoj sudjelovati u drugom krugu.

U političkom smislu taj Kajkićev potez, smatra Dabro, bio je neozbiljan…

– Premda, onako ljudski, donekle i razumljiv. Bio je izvan svake sumnje razočaran raspletom prvoga kruga i činjenicom da mu je sasvim malo nedostajalo za prolazak u finale.

No, sve u svemu…

– Nema tragedije, to što nisam uspio u nedavnoj minuloj utakmici nije me obeshrabrilo, dapače. To nije bio kraj nego, upravo suprotno, početak jednog političkog procesa koji je kontinuiran i dugotrajan. Ništa ne ide preko noći.

Žali li JD za ičim iz kampanje?

– Gotovo ni za čim. Govorio sam istinu. Zapravo, žalim jedino zbog toga što nisam ranije krenuo u kampanju. Kandidaturu za župana objavio sam dva mjeseca prije izbora, a trebao sam, pa i morao, makar pola godine ranije. Vrijeme mi nije bilo saveznik, nedostajalo je manevarskog prostora da se neke teme na kvalitetan način iskomuniciraju s javnošću, ali i za povezivanje potrebne infrastrukture na terenu.

A žali li za vremenima u kojima je bio član HDZ-a, tj. pozicija, a ne opozicija?

– Ne. U tom kontekstu žalim jedino što nisam imao medijski prostor za skretanje pozornosti na probleme unutar stranke na koje sam upozoravao na stranačkim forumima. Stranački sustav me gušio, nije mi dopustio iznošenje u javnost kritika koje su bile dobronamjerne. No, dobro, bilo pa prošlo…

Tijekom predizborne kampanje Dabro nije štedio Damira Dekanića. Stekao se katkad dojam da su u ozbiljnoj svađi na personalnoj razini…

– Ne, s Dekanićem se nikad nisam posvađao. Ponavljam, u kampanji sam govorio istinu, istinu i samo istinu. Nas dvojica, inače, nikad nismo bili prijatelji, nego samo stranačke kolege. Kad smo već kod njega, ne mogu prešutjeti da mi je žao što nije išao u kandidaturu za predsjednika ŽO HDZ-a. Nije ostao principijelan, premda mi je svojedobno govorio kako nema teorije da odustane. No, Plenković ga je na kraju ipak nagovorio, a za utješnu nagradu dobio je kandidaturu za mjesto župana. I meni je prethodno isto bilo ponuđeno, ali nisam se htio povući. Nije u opisu mog karaktera.

Domovinski pokret je u Županijskoj skupštini na izborima „zaradio” devet mandata, a u Klubu vijećnika je sedmero protagonista. Što ne valja s matematikom?

– Sve štima, takav je i bio plan. Na Anu Palinkaš (Desno) i Zdravka Kelića (HSS) nismo računali, jer smo procijenili kako smo ovako stabilniji. Usput, koliko sam informiran, Palinkaš i Kelić razgovaraju s pojedincima s liste kojoj je nositelj bio Nikola Kajkić, a konkretno radi se o članovima Mosta koji u Županijskoj skupštini nisu podržali vladajuću većinu, oko formiranja Kluba vijećnika. I volio bih još nešto razjasniti; našu izbornu listu nisam ja sastavljao, nego je sastavljena dogovorno sa svim koalicijskim partnerima. I dobro je sastavljena, a rezultat je vrlo dobar, devet mandata nije mala stvar.

Gdje je nakon izbora nestala ona oštrina iz razdoblja kampanje? Nije valjda da su svi problemi na koje ste upozoravali nestali u ova dva mjeseca nakon izbora?

– Kritike će biti, ne brinite. Zasad nije bilo prostora ni potrebe, na dosadašnjim sjednicama Županijske skupštine događale su se protokolarne stvari, formiranje većine, izvješća o radu ustanova, itd. Na kraju krajeva, moramo omogućiti vladajućima onih famoznih 100 dana mira. No, cijelo vrijeme pratimo njihov rad, županova obećanja iz kampanje imat ćemo stalno na umu. Budite sigurni da smo budni i da ćemo znati reagirati. Sad nema smisla „raketirati” ljude kad nisu imali prigodu pokazati koliko znaju, odnosno ne znaju. I u koliko mjeri imaju snage, volje i sposobnosti izboriti se za dobrobit ovog našeg kraja.

U svezi „dobrobiti ovog našeg kraja” sugovornik naglašava:

– Projekt Slavonija Baranja i Srijem je mantra na papiru koju građani ne osjete u realnom životu. Za razliku od građana od Istre i Dalmacije. Evo, svjedočimo dovršetku Pelješkog mosta, što u svakom slučaju pozdravljam, kao i izgradnju drugog traka Istarskog ipsilona, bušenje druge cijevi tunela Učka… Ali, s druge strane, primjećujem kako se Slavonci do Zagreba vlakom voze pet sati! Primjećujem i neiskorištenost spačvanskog bazena, monopol u Hrvatskim šumama, manjak radnih mjesta, prometnu izoliranost… Primjećivat ću to i ubuduće. I pritom biti glasan.

Može li glasno (iz)reći stav o iznenadnom odlasku Miroslava Škore s dužnosti predsjednika Domovinskog pokreta?

– Nisam zatečen. To na političkoj sceni nije neuobičajena situacija. Treba uvažiti njegovu ostavku i zahvaliti mu na velikom doprinosu tome što je Domovinski pokret postao važan akter na hrvatskoj političkoj sceni.

Dabro na istu temu nastavlja:

– Mislim da je za Domovinski pokret čak i dobro što je Škoro odstupio s mjesta predsjednika, jer je na neki način postao uteg stranci. Oni zlonamjerni stalno bi naglašavali i podsjećali na to kako je uoči drugog kruga predsjedničkih izbora pozvao narod da ostane kod kuće i na taj način doveo Zorana Milanovića na Pantovčak.

Nemali je broj i onih koji bi podsjećali i na to da je Miroslav Škoro doživio neuspjeh i na parlamentarnim te na izborima za gradonačelnika Zagreba…

– Ne bih rekao da je 16 saborskih mandata neuspjeh za debitanta na parlamentarnim izborima. Niti da je neuspjeh njegov ulazak u drugi krug izbora za zagrebačkog gradonačelnika. Sve ovisi kako će tko gledati na stanje stvari. U konkretnim slučajevima ja vidim da je čaša dopola puna. Uglavnom, zaključio bih kako veliki lideri odlaze, a stranke nastavljaju živjeti. Jer, stranke žive od članstva, a ne od predsjednika – zaključuje Dabro.