Dan međunarodnog priznanja RH, 29 godina kasnije: Bio sam tada ushićen i sretan, a danas baš i nisam, na sve strane lopovluk i nepravda

Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti – obratio se te siječanjske srijede naciji predsjednik Franjo Tuđman povodom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Što kažu Vinkovčani 29 godina kasnije? Kakve ih uspomene i emocije vežu uz taj dan…?

– Ushićenje, veliko ushićenje i još veća sreća! Dobro se sjećam toga dana, vijest o međunarodnom priznanju dočekao sam kod kuće, uz radio prijamnik. Svi smo to napeto pratili. Mislio sam da će taj dan ujedno označiti i mir u našoj zemlji i rješenje ratnog stanja – rekao nam je stariji sugrađanin koji je želio ostati anoniman i koji je gotovo tri desetljeća kasnije očekivao znatno drugačiju Hrvatsku od ove u kojoj danas živimo.

Baš i nisam sretan. Lopovluk na sve strane. I nepravda – ogorčeno je dodao i lagano odgurao bicikl prema pješačkoj zoni…

Toga 15. siječnja 1992. godina, podsjećamo, Hrvatsku su redom priznale: BelgijaVelika BritanijaDanskaMaltaAustrijaŠvicarskaNizozemskaMađarskaNorveškaBugarskaPoljska, ItalijaKanada, Australija,   FrancuskaFinska i Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, NjemačkaIsland, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Pamtim taj datum, svakako. Bio sam ovdje u Vinkovcima, a emocije… Uhhhhh… Podijeljene su. Sreća i ponos svakako su prisutni zbog toga što smo postigli, ali sada osjećam i tugu zbog toga što se u Hrvatskoj neke stvari ne događaju kako bi trebale i kako smo očekivali. Prvenstveno mi je žao što se nismo afirmirali na ekonomskom planu, a mislim da je naša Hrvatska Bogom dana da njezini građani lijepo u njoj žive – naglasio je Hrvoje Bašić

Na sličnom tragu razmišlja i Zlatko Božić koji taj dan smatra velikom prekretnicom u afirmaciji mlade hrvatske demokracije:

Teško je reći da je akt zemalja koje su nas priznale donio opravdanost svih naših žrtava, ali određenu satisfakciju sigurno jest. Čitam baš danas kako su toga dana naši zarobljenici u srpskim logorima dobili teške batine, ali su ih te batine manje boljele nakon što se i do njih probila vijest o tome da smo priznati kao država. Svakako je to bila velika stvar za Hrvatsku koja danas nije to što sam tada zamišljao da će biti. Silno se trudim napraviti sliku u glavi da je to ”to”, međutim gdjegod se okrenem vidim anomalije u društvu koje me čine duboko nesretnim. Ali, opet s druge strane, daleko sam od toga da bih se vratio na ono kako je bilo prije osamostaljenja. No, da smo trebali bolje iskoristiti šansu, trebali smo.

Što je tu je. Vrijeme ne možemo vratiti. Možemo se tek još prisjetiti kako su do kraja siječnja Hrvatsku priznale još: Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska i islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode, a do tada su je priznale i Rusija, Japan, Sjedinjene Američke Države, Izrael i Kina. Od međunarodnoga priznanja do danas, Hrvatska održava diplomatske odnose s ogromnom većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta.