Dea Lasić godinu dana na čelu HNK Cibalia: Nisam sretna rezultatima prve momčadi, no financijsko poslovanje u 2020. ravno je čudu!

Prošle godine, nekako s proljeća, Dea Lasić zasjela je u Cibalijin predsjednički naslonjač u kojem su prethodno – govorimo samo o eri hrvatske samostalnosti – sjedili, abecednim redom: Tomo Bobek, Ivan Bošković, Antun Čilić, Željko Čulo, Miroslav Gagro, Božo Galić, Zvonimir Hodak, Mario Jurić, Nikola Križanac, Mijat Kurtušić, Josip Kuterovac, Franjo Petrović, Željko Šarčević i Petar Šimić.

Velika čast, još veća obveza – kaže u uvodu sugovornica koja je ušla u povijest kao prva žena na čelu vinkovačkog ponosa.

To što sam na rukovodećoj dužnosti muškog kolektiva nije mi ni pomoglo, ni odmoglo. I inače, nisam od onih žena koje u svemu i svačemu vole vidjeti rodnu prijetnju, a još manje sam od onih koje u činjenici manje zastupljenog spola pronalaze prednost – napominje 31-godišnja diplomirana pravnica koja je u Cibalijinom sustavu od 2016. godine; najprije je bila zadužena za pravne poslove, potom i za marketing, a prošloga ožujka imenovana je klupskom čelnicom.

Pogled u retrovizor, osvrt na godinu dana predsjednikovanja…?

– Imajući u vidu sve okolnosti, bila je to dobra godina. Doduše, mogla sam ući u povijest kao prvi čelnik koji je s Cibalijom rezultatski ispao u 3. ligu, ali prekid prvenstva išao nam je na ruku, treba biti pošten, pa to priznati – pošteno priznaje predsjednica, inače izdanak vinkovačke sportske dinastije (otac Robert bivši je savezni nogometni sudac, brat Ivan aktualni rukometaš prvoligaša Đakova, dok je supruga i majka Adriana potpora svima i u svemu).

– Najveći izazov bio je onaj financijskog predznaka. Zbog koronakrize imali smo značajno smanjenje prihoda, ali 2020. smo uspjeli završiti na zadovoljavajući način. Upravo završavamo financijska izvješća, sve ukazuje na to kako bismo poslovnu 2020. čak mogli završiti bez gubitaka, što bi bilo ravno čudu. To se nije dogodilo tko zna od kada…

Ima li predsjednica kakav čarobni štapić…?

– Nema. Nego? Maksimalno smo smanjili troškove, ponašamo se racionalno, a opet treba pošteno priznati pa naglasiti i pomoć države i HNS-a koji su subvencionirali dobar dio troškova vezanih uz plaće, odnosno troškove natjecanja.

Manje razloga za zadovoljstvo iniciraju sportski dosezi seniorske momčadi čiji rezultati nisu u skladu s klupskom reputacijom i stogodišnjom tradicijom…

– Da, manje sam sretna rezultatima, naši navijači su naviknuti na mnogo više standarde. Dečki se trude, u tom dijelu ne može im se pronaći zamjerka, no primjetan je manjak sportske sreće i višak sportske nesreće. Nitko nas nije razbio, to je kakva-takva utjeha za ovo dvanaesto mjesto od kojega možemo i moramo bolje. Vjerujem da i hoćemo. Nedostaju nam i navijači, bez njih smo uskraćeni za barem pet-šest bodova.

Nedostaje i igrača iz Vinkovaca koji u Cibalijinoj svlačionici imaju status manjine…?

– Postoje ljudi koji se bave sportskom politikom u klubu. Moja domena je osiguravanje optimalnih uvjeta za rad.

Svaka čast, diplomatski bijeg od nezgodnog novinarskog klizećeg starta!

– Možemo i moramo bolje i u infrastrukturnim uvjetima. Nije mi baš najbolje sjela nedavna izjava sad već bivšeg Interova trenera Tomislava Ivkovića (”to nije teren, nego livada”, op.a.). Svjesni smo i sami u kakvom je teren stanju, ali postoje i neke norme i kodeksi ponašanja. Vjerojatno to nikada ne bih rekla za teren u Zaprešiću, a ako i bih, onda bih pažljivo birala mjesto i vrijeme. Uzgred, kad smo već kod infrastrukture, bilježimo i određene pomake. Zahvaljujući trenerima mlađih kategorija Ratkiću i Jeliniću napravljena je svlačionica za naše najmlađe članove, a naš fizioterapeut Krolo bio je mentor za opremanje klupske teretane koju smo opremili zahvaljujući sponzorima i volonterizmu.

Je li u aktualnim okolnostima umjesno plasirati pitanje o napadu na Prvu HNL?

– Možemo o tome razmišljati kada se steknu uvjeti, prije svega financijski. Bez deset milijuna kuna nemamo što tražiti među prvoligašima. Taj novac trenutno nemamo. Koliko sad trošimo? Pet milijuna kuna je minimum minimuma za Drugu HNL, no sad trošimo i manje od toga. Ne pitajte kako, režemo gdje možemo. Skup je ovo pogon, samo hladni pogon i režije koštaju nas milijun kuna godišnje, bez vrećice deterdženta za rublje. Zaista nastojimo biti racionalni, imam veliku odgovornost prema novcu svih građana Vinkovaca, jer dobrim dijelom klub se financira iz gradskog proračuna.

Hoćemo li i kada napokon doznati realni klupski dug; svi znamo da postoji, ali ga nitko nije vidio…?

– Uskoro, krajem ožujka. Još smo u reviziji.

A nešto malo kasnije, negdje sredinom godine, svjetlo dana trebao bi ugledati i teren s umjetnom travom…

– Određene predradnje smo obavili, zasad sve ide sukladno planovima i željama. Bit će to krucijalna stvar za razvoj kluba, zalog za budućnost, kapitalna investicija.

Kapitalna bi bila i tri boda u nedjelju protiv Opatije…

– Opatija je odlična, no smijemo se nadati uspjehu. Naravno da će trener Tomić sa suradnicima poduzeti sve da budemo u vrhunskom izdanju. Imam dobar predosjećaj. I radujem se da ću vidjeti prijatelja Zgrablića koji je ostavio veliki trag u Vinkovcima. Neka sutra ostavi i bodove!