Dinamovo proljeće, Rijeka nije stala

S velikim zanimanjem pratio sam igre hrvatskih klubova u grupnoj fazi Europske lige. Prvo ću o Dinamu. I o pravovremenoj reakciji klupskog čelništva u smislu smanjenja troškova kao posljedici svjesnosti pada prihoda na svim razinama. Ostvareni su i neki značajni transferi. Prodano je nekoliko igrača s ciljem osiguranja financijske stabilnosti i opstojnosti kakvu Dinamo zaslužuje svojom tradicijom i trenutnom organizacijom u svim klupskim sastavnicama. Sve odreda dobri potezi.

Moram priznati kako sam svojevremeno promišljao o tome da je možda bolje prodati Ademija i dodatno razvijati Moru, no pokazalo se da su ljudi koji slažu natjecateljsku strukturu prve momčadi dobro procijenili i donijeli pravu odluku, suprotnu mom razmišljanju. Jer, Ademi igra svoju najbolju sezonu, nogomet života! Superioran je (i) u Europskoj ligi, od obrane, kreacije, završnice… Ima sve. Šteta što ga, dok je još postojala takva mogućnost, nismo uspjeli usmjeriti prema našem dresu s kvadratićima.

Ljeto provodim na Jadranu, u Turnju. Uz vrlo česte, gotovo svakodnevne posjete terasi kafića Balun u obližnjem Biogradu, gdje se uglavnom okupljaju ljubitelji nogometa. S jednim od njih, Slavkom Santinijem, kojeg još zovemo i Slavo, a koji je inače oduševljen Joškom Gvardiolom, no to sada nije tema, razgovarao sam prošloga ljeta o drugoj dvojici igrača.

 – Ovaj Ivanušec je stvarno dobar, dok mi se Majer čini nekako nedefiniran – rekao mi je jednom zgodom Slavo prošloga ljeta.

I bio je tada u pravu, premda sam mu skrenuo pažnju na to da su Ivanušec i Majer potpuno različiti tipovi igrača. I da je uz to Majer dugo vukao ozljedu koja je sputavala razvoj njegova potencijala. Uvjeren sam da je Slavo nakon Majerovih ovojesenskih izvedbi, kao i mnogi drugi, shvatili kakvog igrača ima Dinamo. I Hrvatska.

Još nešto o Dinamovoj superiornosti u Europskoj ligi. Ona nije slučajna. To je plod vizije koju klupsko čelništvo i stručni stožeri provode već desetak godina. Dobar skauting, dobar stručni rad u svim uzrasnim kategorijama, unutarnja organizacija kluba, financijska stabilnost. To je temelj svakog upjeha, pa i Dinamova.

Modri su zaista tijekom europske jeseni iskazivali snagu iz utakmice u utakmicu. Posebno me zanimala utakmica u Rotterdamu protiv Feyenoorda. Imao sam priliku kroz trenerski posao učiti postulate nizozemske škole nogometa, jedne od najboljih na svijetu. Prvi put na jednim od mojih mnogobrojnih zimskih priprema u Medulinu Cibalia je igrala s nizozemskim Waalwijkom. Na pripremama u Medulinu bio je i Tonko Vukušić sa suhopoljskom Mladosti 127. Zajednički smo nagovorili trenera Waalwijka Berta Jacobsa da nam održi prezentaciju o načinu rada i obuke nogometaša čije je osnovne principe i zahtjeve postavio njihov nacionalni savez. Jedan od njih, čuli smo tada od Jacobsa, jest taj da klubovi radi publike i atraktivnosti moraju igrati napadački. Znači, štoperi moraju izići na centar, što je u selektivnom dijelu zahtijevalo traženje brzih, visokih stopera koji uspješno čitaju igru. I tako su, prije dvadeset i više godina, Nizozemci počeli igrati s tri štopera. Što je posljedično izazvalo i druge zahtjeve u igri koje su razvijali i prema kojima su razvijali igrače.

Drugi sam puta pobliže upoznao način života i promišljanja ljudi u Nizozemskoj kada sam 2008. godine ondje bio na pripremama sa Slavenom Belupom. Uređena je to i bogata država, vidljivo je na svakom koraku. U nogometnom smislu s odličnom infrastrukturom, jednakom odličnim nogometnim akademijama, skupim igračima. A Dinamo ih je u četvrtak, žargonski rečeno, išamarao na njihovu terenu.

Dakle, što hoću reći? Prije dvadeset i kusur godina, učili smo od Nizozemaca. A sada Nizozemci mogu učiti od nas. To je rezultat kontinuiteta rukovođenja u sportu, pravi putokaz i za ostale… Bravo za Dinamo! I čestitke na europskom proljeću! 

A sad malo o Rijeci koja je u svojoj povijesti igrala i s jačim momčadima od Real Sociedada, Napolija i AZ Alkmaara. Piše se i pamti, primjerice, uvjerljiva 3:1 pobjeda na Kantridi ostvarena 1984. godine protiv uvijek i oduvijek planetarnog giganta, madridskog Reala. Odlika ove redizajnirane Rijeke, koja rezultatski nije uspješna kao Dinamo, jest da je u svim europskim utakmicama ove jeseni na terenu izgledala kao momčad iz suparničke nacionalne lige. Riječani su prihvatili fajterski nastup, platili su pritom određeni danak neiskustvu. Ali, u globalu, nisu se osramotili. Ipak su Primera, Serie A i Eredivisie objektivno neka druga razina u odnosu na kvalitetom mnogo skromniji HNL.

I zato, bravo i za Rijeku! I ona je prodala igrače kako bi klub (pre)živio, ali je još jednom u praksi potvrdila da dobro upravljanje klubom u kontinuitetu – vidite, opet je ključna riječ KONTINUITET! – jednostavno mora donijeti rezultat. Rijeka je popravila svoj europski rejting.

Financije su bitne, ali mnogo toga može se nadoknaditi radom. Rijeka je u tom segmentu, zahvaljujući radu, napravila iskorak u svim segmentima. Numerički, rezultatski doseg od samo jednog boda nije bajan, a ni sjajan. Međutim, on će u budućnosti zasigurno biti bolji nastavi li Rijeka ovom trasom razvoja tehničko-taktičke, psihofizičke i ostale kvalitete svoje momčadi. Sigurno će doći do numeričkog bodovnog napretka. Mora.

Još me nešto oduševljava kod Rijeke. U Vinkovcima, na nedavnoj utakmici Kupa Hrvatske protiv niželigaša Dilja na kojoj je loše bilo samo vrijeme, igrači, stručno vodstvo i klupsko čelništvo pokazali su poštovanje prema realno slabijem suparniku. A u Europi nisu pokazali strah protiv objektivno jačih od sebe. Prevedeno, u dobrom se ne uzvisi, a u lošem ne ponizi. Svaka čast, to cijenim! Rijeka može biti uzor svim klubovima u Hrvatskoj…