DOKOLIČERAJ – Ako je stolica ‘nešto drugo’, onda je i vjetar ‘nešto drugo’

PIŠE: Matej Delaš

Nije da volim pametovati o dvojbama, braćo i sestre; iskreno, svejedno mi je kakav će mi dopis pasti u ruke radi lekture – ako ne traži previše posla vezanog uz potpuno novu i drugačiju konstrukciju rečenica koji bi od mene tražio doslovno pisanje novoga teksta. Uz to, riječi u prenesenome značenju i frazeologizmi trebaju se rabiti oprezno, sa zaštitnom maskom i rukavicama, odnosno često im nije mjesto u znanstvenim i stručnim radovima, a, Bloga mi moga, niti u novinskim tekstovima (naravno, ovisno o tome koliko su te novine informativnoga, a koliko zabavnoga karaktera). Što se tiče jezičnih pitanja koja započinju i povezuju dijelove svojih upitnih rečenica pomoću „ili – ili“, nisu rijetkost dopuštene dvojbe jer jezik je vrlo rastezljiv, elastičan pojam, a sociolingvistički argument (onaj uvelike vezan uz društvene uvjete u kojima se jezik razvija) ne treba zanemarivati.

Začudi me koliko samoprozvani poznavatelji jezičnoga purizma i ljubitelji parole „jedan izraz – jedan sadržaj – jedna riječ“ znaju braniti izraze stolac, glasovati, ne ću / neću, televizija (s kratkouzlaznim na drugome slogu)… jer šteta je što je pokraj svih mogućih stručnih mišljenja najglasnije ono koje započinje i završava „kada sam ja išao u školu, jedan jezik, moja učiteljica s brkovima, oni danas to se ne zna koji jezik šta hrvatski srpski bosanski“, a bilo kakvo logično objašnjenje valjda je namijenjeno pokojem satu Hrvatskoga jezika i fakultetskoj profesorici koja će svojim studentima dati toliko znanja da jednoga dana budu besprijekorni blesani čije će poduke, duboko vjerujem, dvoje štrebera iz prve klupe u petome razredu osnovne (barem na koju godinu) uzeti za ozbiljno. Zanimljiv je primjer izraz stolica koji samoprozvani poznavatelji kućnoga namještaja te većega ili manjega izmeta (ujutro, popodne ili navečer) vole obilježiti neprikladnim za onaj žuti papir s cijenom koji se nađe u spomenutim salonima. Dakle, pristojan se razgovor prekida vrhunaravnom mišlju „Nije stolica, već je stolac! Stolica je nešto drugo, stolica je izmet ili, kulturnije, govno koje, sjećaš se, imamo ujutro!“ Mili mi bratić, priznati programer, šaljivdžija te jedan od najkulturnijih poznavatelja i poklonika žutoga tiska odgovorio je na jednu od takvih veleumnih gluposti: „Ako je stolica ‘nešto drugo’, onda je i vjetar ‘nešto drugo’.“ Poklonici, dakle, parole „jedan izraz – jedan sadržaj – jedna riječ“ lako se mogu suočiti s nekoliko pitanja.

Pomutnju zapravo unosi preneseno značenje riječi stolica, a frazeologija nam donosi pitanja koja nas vrlo brzo upućuju na odgovore. Stolica je, dakle, u svome pravom značenju dio namještaja na kojem se sjedi i, ako je vjerovati jednome sjajnom jezikoslovcu iz Osijeka, ima naslon za leđa (i za cijelo tijelo zapravo, ovisno o tome koliko imate godina i kako sjedite), a stolac je dio namještaja na kojem se sjedi (češće se po njemu i penje te na njemu stoji) te koji nema naslon za leđa. Ima logike, zar ne? Sjetite se tronožaca ili hoklica – nije li korektno postojanje ženske i muške inačice jednoga dijela namještaja, bez ikakva spomena spolova i rodova? Nije li tronožac više stolac nego stolica, bez obzira na to što su ga u Dalmaciji nekada okretali naopako kako bi služio za rezanje kruha ili pršuta? Izraz stolica u značenju one tjelesne izlučevine u prenesenome je značenju, a preneseno značenje bira svoj izraz prema nekoj sličnosti, u ovome slučaju prema mjestu na kojem se nalazi (kao što se sjedi na dijelu namještaja, sjedi se na izmetu).

Kada se govori o frazeologiji, ustaljenim izrazima u prenesenome značenju čije se sastavnice ni pod razno ne mijenjaju, ona nam nameće sjajna pitanja. Ako je stolica ‘nešto drugo’, odnosno izmet, zašto poznati frazeologizam ne glasi sjediti na dva stolca ili zašto nije češći onaj izmaknuti stolicu od ustaljenoga izmaknuti stolac (znamo odakle frazeologizam izmaknuti stolac, no ne bih o tužnim završetcima)? Ako želimo biti pametni i tvrditi da je stolica ‘nešto drugo’, zašto ne tvrdimo da je vjetar ‘nešto drugo’ te ne uklonimo frazeologizme pušu drugi vjetrovi, vratit ću se s novim vjetrom i tomu srodno? Što je najjače, kako to da perifrazno ime papinske države nije Sveti Stolac, već Sveta Stolica?

Očigledno je, braćo i sestre, da tu nema ništa novo te da sam (po običaju) skromno, altruistično i nenametljivo u pravu. Ispričati mi se možete javno – ta moja lažna skromnost uvijek me stoji kojega sata tipkanja i trošenja školske tipkovnice.