DOKOLIČERAJ – Drugo mišljenje

PIŠE: Matej Delaš

Doista, predraga Čitateljice i predragi Čitatelju, koga briga što napisati stvarajući novi prometni znak koji bi trebao krasiti vinkovačke ceste i oplemeniti prizvuk hrvatskoga vulgarizma za presvetim „volanom“, izlažući fotokopirni papir u izlog nekoga upravo (zbog pandemije) zatvorenog kafića u manje popularnome dijelu grada, smišljajući ime tvrtke koje će obespravljenima svijetliti kao svijeća usred Poeove priče o mučenju tijekom inkvizicije? Uistinu, kažem vam, ne dobivam psorijazu niti mi se vitiligo (koji sam zaradio podučavajući jer zna se koga bogovi mrze, mislim prema latinskoj izreci) proširi kada mi (zapravo sebi) učenik (ili učenica) napiše „da li“, „jeli ima“, „Harry Potter-a“ i tomu slično. On (ili ona) ima pravo na to, potpuno zagarantirano (ili zajamčeno), kako bi rekao jedan sjajni glumac kojeg neću imenovati (Silvester Stallone) u jedno vrlo nepoznatoj ulozi (Rockyja Balboe), onim „papirom“ koji je bio izložen negdje vani, preciznije valjda Poveljom o ljudskim pravima ili Deklaracijom, kao što svatko tko dobiva spomenute nuspojave ima potpuno pravo reagirati kako reagira (jer to je njegov / njezin način nošenja s neugodom) i kao što netko poput Moje Visosti ima pravo fotografirati te „obnarodovati“ nešto što je već bilo „obnarodovano“, takoreći objavljeno obespravljenom pučanstvu. Istinabog, kaže već izlizan „izrijek“ da svatko ima pravo na svoje mišljenje, no potpuni „izrijek“ glasi da svatko ima pravo svoje mišljenje i zadržati za sebe ako ništa osim naučene (ili već nametnute, zarazne) emocije ne stoji iza njega. Zato i jest „svoje“, takoreći „nečije“, hoću reći „svačije“, preciznije – ne postoji.

Prvi sam presveti primjer fotografirao davno, ima tomu već nekoliko godina (Kristovo je godište, reklo bi se), na jednome trgu koji neću imenovati i kojemu vjerojatno nikada nećete, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, saznati ime. Da je nekom pukom slučajnošću (iako slučajnosti, kažu, ne postoje dok se ne dogode) ime trga napisano i malim tiskanim slovima, možda bi „svetog“ bilo napisano velikim početnim (imam i takvih primjera), no da se vratim na nevažno, došao sam da vam donesem istinu, draga Čitateljice i dragi Čitatelju. Kada biste poželjeli „drugo mišljenje“ pokraj stručnoga, dobili biste točno to što vidite. „Vinka Pallottia“, „Bogumila Tonia“, vjerojatno (ne vjerovatno) „Garia Capellia“ (što je malo sretnije od „Gari Capelli-a“), bili biste usred grada „Baria“, navijali biste za „Inzaghia“ i tomu slično, popularno i mišljenje „drugo“, stručno objašnjeno od ljudi koji, ako ih pitate, sve na svijetu znaju dok ih nije briga, a vaša je slobodna misao zaista slobodna sve dok ju ne izreknete naglas. Dobili biste i taj „vjerovatno“. Pa kada sve znaju, kako ne bi znali da se to treba pisati bez glasa „j“ kojeg zaista nema u nominativu prezimena gospodina Vincenza? Pa nije Vinko Pallottij. Ne čudi me, vidio sam i učeničke pohvalnice na kojima se dječakovo prezime nije sklanjalo, a i učeničino ime koje je u dativu bilo napisano „Antonii“ jer –  tko se može usprotiviti mišljenju koje tako polako i sigurno, čak cijeli radni vijek, dolazi do pogrešnih zaključaka, baš logički donesenih? Zaključno, piše se „Trg svetoga Vinka Pallottija“ jer se glas „j“, čak i prema najnovijem pravopisu iz 2013. godine (od čijih su autora mnogi očekivali da se konačno obračunaju sa znanošću i stanu na stranu glasne mase koja je, osim glasnoće, imala i slobodnu misao koja u nekim boljim vremenima ne bi bila misao), piše u sklonidbi domaćih i stranih imena koja završavaju na –i. Dakle, „vidjeli smo Tonija“, „bili smo u Dubaiju“, „oduševljeni smo Verdijem“ i tako dalje, i tako bliže. Zašto je drugo mišljenje tako važno? Uvjerio sam se, a vjerujem da su i draga Čitateljica i dragi Čitatelj, da je važno to drugo mišljenje kako bi prvo bilo još malo glasnije.

Zašto bismo znak zareza uporabili? Pa zato što imamo pravo, osjetimo da je tu – rekli bi malodušni. „Imam toliko svojih razloga, ja to tako. Znaš, tradicijskih… Stručnih, naravno, nemam. Pametno griješim cijeli život, tko se usuđuje odriješiti me?“ Ne želim otkriti u kojoj sam vinkovačkoj bolnici fotografirao drugi primjer. Iskreno, i nije nešto senzacionalan pokraj preostalih četiristotinjak primjera, no ako nam tek slučajno zalijepljene upute ne mogu pokazati što treba, na mojoj će nastavi zadnji primjer pokazati kako zasigurno ne treba. Mislim da je primjer Mojsijevo godište, tu negdje. I ne želim ukazivati na nešto što nije za „ukazati se vjernicima“, na onu pogrešnu pretpostavku koju su nam nametali kao klincima, da je jedina moguća konstrukcija „Molim da krevete ne prislanjate na zid!“ jer je navodno (nekad čestica, nekad zamjenica) se uvijek zamjenjiv sa sebe. Dodajem, riječ se može se i ne mora mijenjati sa sebe (ovisno o vrsti riječi) i njezina je uporaba na predloženome primjeru sasvim uredna. Istinabog, moglo je i „Molim da se krevete ne prislanja na zid!“ Zarez koji stoji iza „molitve“, potpuno je suvišan, baš kao prišt na licu maturanta negdje između sedamnaestoga i dvadesetoga svibnja svake godine. Svatko tko poželi opravdati zarez na tome mjestu samim osjećajem za jezik (očito lošim) i nekom nepostojećom izlikom „znaš da to stalno mijenjaju“, zapravo i ne zna što je mijenjano, odnosno takve se stvari nikada nisu mijenjale, a na osjećaj, pogotovo loš, svatko se može pozvati. Pa ne pišemo valjda zareze ispred svakoga veznika ili, bošsačuvajtakošta, ne smatramo valjda svaku „potencijalnu“ stanku u govoru zarezom u pismu? Mogli bismo i malo stručnije od podebljanoga, no ne treba puno o gradivu sedmoga razreda koje petaš svlada uz malo dopunske (ili dodatne) nastave.

Poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, ako poželite utješiti (relativno) mladoga Pripovjedača lijepom riječju ili tek lajkom, znajte da ih On broji kao što je jedan praotac brojio zvijezde u jednoj od starozavjetnih priča vezanih uz potomstvo. Poželite li zaobići ovo štivo ili tek dati drugo mišljenje koje se ne podudara s Njegovim, On će poštovati vaše nesuvisle riječi čak do svršetka svijeta. I dodati:

Još jedna stvar. Pravilno je sve ono što JA kažem da je pravilno. JASNO?!

Vrli Autor

Svojim preosobnim i nadasve posebnim rođenjem u poštovanoj vinkovačkoj bolnici koje sam proživio prema istinitome događaju, iako tek u krugu najuže obitelji, obogatio sam, kažu mnogi, siromaštvo naših bijednih života. Danas (točnije, u trenutku stvaranja prvoga erotskog štiva) sam se nekako, uz preveliko poštovanje prema rođenome (iako ne rodbinskome) gradu, počeo osjećati potpuno dostojno slaviti svaki korak voljenoga mi vinkovačkog poteza na prostranstvima miloga mi slavonskog Worda. Upravo zato, s vjerom u nevjeru Čitateljica i Čitatelja, s nevjerojatnošću vjerojatnosti da će pregršt čitatelja zaobići predloženo (za mnoge erotsko) štivo prepuno razgolićenih natpisa i zaista prostačkih Pripovjedačevih riječi koje ne vrijeđaju samo dobar (iako upitan) ukus Publike, već i sasvim razumljivu i prihvatljivu nepismenost službi odgovornih za odveć poštovani tekst te s prebivalištem u jednome neimenovanom mjestu koje ću radi vlastite prešutjeti (a koje se nalazi u Jarmini), odlučih svojim fotografijama, stvaranima u zemaljskome prahu nekolicine telefona, dušu udahnuti puhanjem u prašinu na zaslonu acera, a rebra im, kao Adamu u Evinu slučaju, oduzimati svakoga u mjesecu ponekada i jubilarnog datuma objavljivanjem na precijenjenome portalu koji nije poznat samo na području Slavonije, već i u cijelome gradu Vinkovcima. Moj preuzvišeni naklon!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.

Kolumna - Matej Delaš
Matej Delaš