DOKOLIČERAJ – O Pavlekovu, Hrvatinićevu i Genscherovu grijehu

Kolumna - Matej Delaš
Matej Delaš

PIŠE: Matej Delaš

Kada u mislima štujem imena ulica, pritom slaveći ona istaknuta na plavim pločama, smatram da su mi među boljim materijalima u podučavanju Hrvatskoga jezika, čak i u nastavi na mreži, jer učenik (ili učenica) petoga razreda (tek zagrijan ili zagrijana za novi način učenja) s jedanaestak godina i neskrivenom suzom u oku zainteresirano usvaja kako nešto treba ili (još bolje) kako nešto ne treba preoblikovati u genitiv dok učenik (ili učenica) sedmoga razreda (upravo započevši uzgajanje vrlo poznate, uvijek nove sorte mušica, a uvezene iz najnovije objave južnoafričkoga influencera s tamnim naočalama i s smijehom crtanoga lika iz devedesetih) vrlo prihvaćajuće reagira na natpise o kojima (ne možete vjerovati da je moguće) ne vjeruje da su mogući. Čak ni on(a)! Time ne tvrdim da tko zna prepoznati pogrešku, treba biti nagrađen jer dok se problem ne zna objasniti, ne može se niti dalje istraživati srodna, tako sotonska, problematika. Uistinu, kažem vam, primijenjen je jezik jedan od najboljih načina za uočiti jezičnu pravilnost ili nepravilnost i može se mladoga Slušatelja ili mladu Gledateljicu pridobiti, no kako će to kasnije primjenjivati u životu, uvijek je stvar odabira, kasnijih sklonosti i svetoga bunta prema svemu što treba. Moja mi vjera, vjerna Čitateljice i nevjerojatni Čitatelju, ne dopušta dalje o tome.

Najdraži mi je među današnjim primjerima bio prvi, fotografiran u spomenutoj ulici gdje je ona poznata škola stranih jezika te gdje vam se uvijek izdaleka čini da ima mjesta za parkiranje. Ne želim odmah iznositi vjerojatnu točnu pretpostavku kako mnogi misle da je Pavlek ime, a Miškina prezime, no i da je tako, natpis na ploči bio bi za baciti u smeće. Mihovilu Pavleku nadimak je bio Miškina (zanemarite Wikipedijin ispravak jer i ako je nešto srodno nadimku, jezična je analiza ista). Dakle, budući da se u slučaju muških imena i prezimena (zajedno s nadimcima) sve sklanja, ulica se može zvati Ulica Mihovila Pavleka Miškine ili, eto, kad smo već maknuli ime Mihovil (nije mi jasno zašto, ili možda jest), može se zvati Ulica Pavleka Miškine. Mislim, ne može (!) jer niti ulicu nazvanu po Nikoli Tesli baš nigdje nismo nazvali Ulica Tesle. Netko tko je napisao pogrešno, vjerojatno je riječ Pavlek shvatio imenom, a Miškin prezimenom. Uzevši u obzir da je ime Mihovil izostavljeno, a ostavljen nadimak koji mu se pisao iza prezimena bez spojnice, siguran sam u svoj zaključak. Osim toga, jeste li igdje vidjeli ime ulice u obliku Ulica Ive Lola Ribara, Ulica Ribara Lola? Ako treba još o sklonidbi nadimaka uz ime i prezime (čak i kada završavaju na –a), biste li napisali Ulica Jovana Stanisavljevića Čaruga? Ne, nego Jovana Stanisavljevića Čaruge jer nadimak Čaruga u genitivu glasi Čaruge. Je li odluka Branka Borkovića Jastreb ili odluka Branka Borkovića Jastreba? Je li nova ludost Zdravka Mamića Maminjo ili Zdravka Mamića Maminja?

Neću vam otkriti, velecijenjena Čitateljice i neskloni mi Čitatelju, gdje sam fotografirao drugi primjer i siguran sam da ćete potratiti život tražeći to križanje s Genscherovom ulicom, baš na onome kružnom toku, tako reći raskružju gdje sam se osjećao poput pravoga fotografa, kraj one pekare gdje gladni ne možete parkirati automobil, takozvani samovoz. Ne zanima nas, naravno, životopis niti to kako je došlo do prezimena Vukčić jer niti u njegovu jezičnome slučaju to nije važno. Budući da poštovani pokojnik ima dva prezimena, treba sklanjati oba, odnosno ulica se treba zvati Ulica Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a prvo bi prezime ostalo u nominativu da su sporna dva povezana spojnicom jer u tome slučaju, tek usputno pojašnjavam, prema obliku Vukčić-Hrvatinić odnosili bismo se kao prema jednoj riječi (jer nema bjeline uz spojnice). Dakle, da se poštovani mrtvac za života zvao Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, genitiv bi glasio Hrvoja Vukčić-Hrvatinića. Kako bih to još bolje oprimjerio, navodim primjer pogodak Josipa Raić-Sudara. No dobro! Sretan sam, s obzirom na (ponekada) problem s muškim imenima koja završavaju na –e, što ipak nije napisano Hrvojina ulica, Ulica Hrvojeta Vukčić-Hrvatinić ili Hrvojetova ulica.

Fotografija iz Genscherove ulice zadnji mi je današnji performans, vrlo prostački i neukusan, te s puno nastranih sklonosti prenosim i tu ploču da ju izgazite kao da je vjerski nepoćudna. Može li se ulica tako zvati? Uzevši u obzir da može Osnovna škola „Antun Mihanović“ kao što može i Osnovna škola Antuna Mihanovića, zašto ne bi moglo i Ulica „Hans Dietrich Genscher“? Ne želeći istraživati niti davati presveto mišljenje, dajem vam ovo da kod kuće, prije spavanja samostalno ili s nekim (ili čak s hrpom ljudi), dobro proučite, odgovorite te tako postanete meni dragi i zaslužite život vječni u komentarima Begina slabo čitana portala. Uistinu, ne moramo znati životopise da bismo na ploču znali napisati ime ulice. Zadnji primjer, draga Čitateljice i dragi Čitatelju, ostavljam vam za domaću zadaću o kojoj bi vam nadobudni rekli da je srbizam, o čemu također nemaju pojma te o čemu bi strpljiviji od mene odgovorili predavanjem. Meni moja vjera ne dopušta dalje pisati kao niti Begini savjeti o sklonidbi imena koja završavaju na –e protiv kojih se borim kao bivši američki nazovibože predsjednik protiv sedativa.

*Ovaj tekst objavljen je i na stranici e-Tragach.