DOKOLIČERAJ – Ponešto o javnim ije i je

PIŠE: Matej Delaš

Pitanje: „Zar njih dvadesetero nije primijetilo taj znak prije postavljanja na javno mjesto?“ postavio mi je jedan od kumova (a imam ih petnaestak legalnih) komentirajući jedan riječki prometni znak zabrane (ne znam na kojem točno mjestu, no znam koji). Odgovorio sam: „Jest, primijetilo je znak, no ne i što piše na njemu“ jer (ako je vjerovati onoj metodi kojoj vjeruju svi Facebookovi intelektualci statusari) čitatelj vidi sliku riječi koju omeđuju prvo i zadnje slovo, a sredina bez ikakvih posljedica može biti razbacana svojim bojama po lijevoj ili desnoj ružnoći, estetski lijepoj i privlačnoj.

Promatrajući ije i je na javnim mjestima, može se doktorirati na nemaru, a ne mislim pritom na sve oprezniju komunikaciju viših sila na društvenim mrežama kada imam neki paranoidni osjećaj da se pogrešnoga je pisci poslanica više klone nego onoga debilnog izraza isti u značenju (recimo) subjekta ili objekta. Bilo kako bilo, jezik pojedinčeva profila ne treba biti predmet rasprave (čak niti ako se radi o mojem kumu, jednome od petnaestak legalnih) jer koliko god taj jezik bio javan, ime i prezime profiliranoga znači kakav-takav privatni izraz (iako nema privatnosti na društvenim mrežama) i razgovorni se stil može smatrati opravdanjem za bilo koju pogrešku vezanu uz pojedini glas. Ukratko, razgovorni se stil ne ispravlja, no javni je jezik podložan kritici. Budući da poštovanomu uredniku kojega neću imenovati (Damiru Begoviću), dugo nisam poslao niti jedan tekst, dopustio sam si jednim odlomkom dati oduška i skrenuti s teme (koja ne postoji) kako onaj komad mesa koji igra ritmiku u meni (kako bi napisao jedan sjajni vinkovački pjesnik u svojem u smeće bačenu ciklusu) ne bi pokvario dječju predstavu na kojoj bi ga učiteljica na pozornici smjestila iza sve dobre djece.

Prekrasan je prvi primjer, mora se priznati, i bila mi je čast prije nekoliko godina objaviti ga na svome nedruštvenom profilu. Ne znam je li i zbog te vidljvosti, no nekoliko tjedana poslije prekrasni je plakat nestao s parkirališta neimenovane trgovine kao da ga nikada Dobri niti stvorio nije u Svome vrtu. Tipična je to rječnička pogreška u kojoj se ne radi čak niti o neznanju, već o nemaru jer komu jezik nije važan, čak niti njegov javni, ne može osjetiti sklizak teren mogućnosti pogriješiti. Dakle, nešto je svježe, a ne sviježe, a čak niti u izvedenicama kao što su osvježiti, osvježavajući ili svježije nema govora o duljenju jata.

Bogom je dan, duboko i visoko vjerujem, drugi primjer koji je nazočio u većem broju trgovinskih središta, baš na onim (duboko i visoko vjerujem) mjestima predodređenim za plaćanje neizbježnih računa. U osmome razredu podučavamo glagolske priloge i razlikovanje značenja izraza slijedeći i sljedeći te, htjeli ili ne, dolazimo do zaključka zašto je predložena pogreška česta čak i na javnim mjestima te zašto intelektualci statusari inzistiraju na svome ije. Povedemo li se samo za onom uputom svojih učiteljica iz osnovne škole kako je često dovoljno samo izgovoriti riječ i osjetiti naglasak koji bi se stavio na glas e, osjetit ćemo da je sljedeći kupac kradljivac, da jedino slijedeći kupca kradljivca možemo saznati koliko je spreman ukrasti. Dakle, iznad ovih produhovljenih riječi pogrešno se rabi glagolski prilog sadašnji.

Osjetio sam poziv, to moram reći, poštovanoga urednika precijenjena portala (kojega neću imenovati: Damir Begović) i pametnoga telefona koji, osim što fotografira službene bedastoće, čak i zvoni kada me netko treba pa je svekoliki puk, uključujući rodbinu, kumove i sve svatove, ostao počašćen još jednim zapisom vrijednim smrtnoga grijeha.