DOKOLIČERAJ – Prva poslanica lošem po(d)mlatku

Da sam prije desetak mjeseci, onako pismen i ovako promišljen, odabrao poput najvećih glasnika sudačkih pogrešaka s takozvane aut-linije pisati o sedamdeset šestoj minuti utakmice i o tome kako je drugi sudac županijske nogometne lige (prema vjerovanju, vječni su samo Rim, Bog i druga županijska) osamdeset i sedme godine na utakmici dviju cvelferskih momčadi zauvijek ukrao prošle godine pošteno i po zakonu oteto prvenstvo, navukao bih na sebe i na svoju seksi fotografiju barem dvadeset pet (brojkom 25) znalaca koji bi se osjećali nedoraslima intelektualnome životu (uvijek osposobljeni lupetati o tuđem radu, no radno nesposobni) ukoliko ne bi ostavili svoj vrhunaravan, nevažan i nepozvan komentar među dosadi namijenjenim komentarskim poljima, a ostali bi prijatelji pritom ejakulirali grupno se ložeći na štovanje literature semafora nad tribinom koje je preneseno na društvene mreže ne izostavljajući spominjanje imena članova uže rodbine koja nikada ne bi saznala što ju je zapravo snašlo. Suprotno tomu, Providnost mi je odredila srednjostrujašiti među Vinkuljinim ponekada i provokativnim člancima kako bi često probrana publika lajkarila, no ne ostavljala komentare jer, kako bi najrazumniji intelektualac današnjice rekao, Dedalovim i Ikarovim letovima podučen: Je li ikoga briga što ja mislim?

Više sam puta bio sklon jezičnu dvojbu pragmalingvistički otkloniti, to jest između dvaju ili triju ponuđenih rješenja odabrati ono koje mogu dokazati konkretnom jezičnom primjenom pa sam, naprimjer, zaključio da je usisav-ač, a ne usisiv-ač jer nesvršeni oblik polaznoga glagola glasi usisav-ati; ili prvoloptaški odgovorio da se kretanje kazaljke u lijevome smjeru treba opisati riječju unatrag, a ne unazad jer unazad-iti se može nečiji rad ili trud, a unatraž-iti (unatrag-iti) se zapravo ne može pa se kretanje opisuje izrazom natrag. Ništa čudno ospori li neki rijetki komentator moju nazovibože teoriju jer jezik nije plastična mrtva stvar, već poprilično elastična živa tvar. Nekada davno bila je popularna riječ omladina (o-mlad-ina; oni koji pripadaju mladima, prefiksalno-sufiksalna tvorba), danas je mladež (mlad-ež; blisko značenje, sufiksalna tvorba) ili pomladak (pomlad-ak; oni koji su pomladili ili su pomlađeni, sufiksalna tvorba). Naravno da juniori nogometnoga kluba nisu mladež, već su pomladak ili nekima čak omladina dok su osamnaestogodišnjaci ili dvadesetpetogodišnjaci političke opcije pomladak, mladež i omladina. Time se otkriva da je izraz pomladak nadređen izrazu i značenju imenice mladež, odnosno da mladež pripada pomlatku, no da nije svaki pomladak nužno i mladež jer ta imenica u hrvatskome jeziku već dugo nosi političku konotaciju. Na pamet mi još pada dvojba između imenica prvačić i prvašić u kojoj se priklanjam izrazu prvašić (umanjenica imenice prvaš, a ne prvak) jer ako polazimo od toga da su učenici prvaci i prvačići, onda su stariji od njih drugaci, trećaci, drugačići, trećačići ili (bošsačuvaj) osmaci, a učenik je drugak, (veliki) četvrtak, (crni) petak, (majstor) šestak, (mario) sedmak ili osmak.

Ključno je pitanje dana podmladak ili pomladak. Bez obzira na što naletili na svojim peharima ili što izgovori naš neosporni bog trener, pomladak je i to se jednostavno dokazuje. Želeći ukazati najprije zašto nije ono što nijest, prikazat ću tvorbu takozvane riječi podmladak. Ako je podmladak, tvori se od predmetka pod, tvorbene osnove mlad i nastavka ak, što ne bi prošlo pod opravdano jer bi značilo da je podmladak kategorija onih ljudi koji su pod mladima, odnosno ispod mladih. Sufiksalna tvorba (dodavanje nastavka na tvorbenu osnovu) nije moguća jer bi to značilo izvođenje pomoću osnove podmlad (osnovna riječ koja ne postoji) i nastavka ak, odnosno takva izvedenica ne bi imala svoju tvorbenu osnovu, to jest polazišnu riječ u tvorbi. Riječ pomladak tvori se od glagola pomlad(iti) i nastavka ak, dakle pomlad-ak, odnosno pomladak znači one koji su pomlađeni, koji pomlađuju, koji se smatraju mlađim.

Iako se, zaključno o tome, imenica pomladak tvori dodavanjem nastavka ak tvorbenoj osnovi, glagol pomladiti tvori se prefiksalno-sufiksalnom tvorbom, dakle, po-mlad-iti jer pomladiti znači učiniti nešto ili nekoga mladim ili mlađim. Na kraju (i na početku), jeste li ikada čuli za glagol podmladiti? Sam Svevišnji, jer Njegova je Riječ, može znati zašto je nekomu palo na pamet rabiti glagolsku imenicu podmlađivanje, što sam s dozvolom fotografirao u jednome neimenovanom kozmetičkom salonu gdje glumim sredovječnu gospođu koja pazi na svoj izgled. Ne treba puno ponavljati (čak niti prosječnomu neznalici) da se nešto ili netko fizički i duševno pomlađuje, a ne podmlađuje.

Naravno da će, poštovana Čitateljice i manje drag Čitatelju, prosječan ljubitelj žutih vijesti i takozvanih clickbaita (klikolovki) zaobići moje umovanje koje je unaprijeđeno jednim akademskim savjetom i jednom utakmicom na kojoj sam svoj vokabular obogatio najnovijim ciklusom vulgarizama (uvijek ću biti neizmjerno zahvalan glasovima sjevernih tribina na budućim zbirkama) i sreća je u nesreći što rijetke stvari, zanimane od rijetkih, rijetko koga mogu razvaginiti toliko da vrhunaravni kolumnist zasluži malo oprašeniji komentar.