DOKOLIČERAJ – Trodijelna kolumna o negativnim popustima

PIŠE: Matej Delaš

Poštujući mjere svoga dnevnog boravka i držeći propisan razmak između svih mi prostačkih riječi koje su se naštenile poput onih malih pasića u jednome hollywoodskom hitu s početka devedesetih godina koji neću imenovati, a koji prikazuje čak stotinu i jedan primjerak crno-bijelih dalmatinaca, osjetio sam se dostojnim i pozvanim obeščastiti poštovanu mi netaknutu bljeskalicu i prinijeti njezinu žrtvu, vjerna Čitateljice i nevjerni Čitatelju, na ledinama miloga mi slavonskog Worda, baš na obroncima svetoga mi Acera, na voajerskome zaslonu koji je pratio sve moje pokušaje. Kako rekoh nekad davno, čak prije dviju objava, čuvam četiristotinjak fenomenalnih jezičnih pogrešaka s javnih mjesta diljem cijele Lijepe Naše, a, naravno, nisu sve vinkovačke, no sve su za komentar te za drugu i treću stranicu slikokaza, takozvani slajd prezentacije, na satu Hrvatskoga jezika jer, kako rekoh davno, čak prije jedne ili dviju bestidnih objava, ako već nisam dizajner, takozvani stručnjak za izgled nekoga plakata ili reklame, takozvane promidžbe, mogu biti komentator, takozvani mislilac o viđenome.

Tako sam se osjetio pozvanim, poštovana Čitateljice i nevjerojatni Čitatelju, a možda se jednoga dana osjetim prozvanim izložiti jednu od čestih, potpuno svetih gluposti na izlozima, zapravo staklima, naših trgovina. Ne treba ulaziti u onu vjerojatno činjenicu da je navodni popust od dvadeset posto obračunat nakon podizanja cijene za barem petnaest jer to valja ostaviti naivcima koji će ovih dana, pandemijom zaogrnutih, pohrliti u trgovačke centre, takozvana prodajna središta. Treba ući u takozvano prodajno središte i zabilježiti predloženo, dakle to da je popust negativan, a, pobogu, ne može biti. Popust je na prvome primjeru -40 posto, slovima minus četrdeset posto. Zamislite da danas svomu djetetu kažete da za onu navodno glupu Matematiku, koju voli kao takozvana mati ludu kćer, barem dok je nastava na mreži, tako reći online, smije učiti minus dva sata manje. Zamislite da nakon petnaestak godina braka ustvrdite kako svoju suprugu volite bar za plus upola više. Ili možda je najeklatantniji primjer zamišljen na blagajni, tako reći kasi, kada vam dvadeset trećega prosinca kažu da još uvijek trebate plaćati plus dvadeset posto više, a platit ćete minus dvadeset posto manje nakon Svetoga Stjepana jer tek bi tada krenuli popusti za naivce, a za normalne je kupce taj popust već bio ako su pametni, onda kada su odlučili ne kupiti sveti proizvod. Drugi je primjer prilično isti, i to čak dva puta, i mislim da bih odabrao taj drugi jer dvaput je ipak dvaput. Ne ulazim ponovo u to je li popust zaista to čime se predstavlja, gdje su pravilni razmaci između navedenih proizvoda te što uopće piše ispod njih jer za potrebe je ove svete kolumne koju je blagoslovio sam urednik kojeg neću imenovati, Damir Begović, prilikom svoga zadnjeg apostolskog posjeta opet svojemu portalu, dovoljno da nam se ukaže negativan i nepravilan popust u koji bismo trebali povjerovati ako poželimo popust. Primjeri su, samouvjereno i s manjkom pravih riječi tvrdim, nevjerojatno loši, malo ili potpuno čak pleonastični, što nikako ne trebaju biti, o čemu ne bih dalje obrazovao vjernu Čitateljicu i tek poštovanoga Čitatelja. Zaključno tomu, popusti su deset posto, trideset posto i četrdeset posto, a ne minus deset, trideset i četrdeset posto jer, isto tako, dijete će vam moći učiti ili vježbati sve opsovane predmete dva sata manje, a ne minus dva sata manje te ćete svoju djevojku, suprugu ili ljubavnicu moći voljeti trideset ili pedeset posto više, a ne plus trideset ili plus pedeset posto više, ovisno o tome koga i zašto imate ili nemate.

Osjećajući se potpuno sigurno iza Acerova zaslona, imajući u vidu slabu čitanost Begina portala i (u božićnim mislima drage Čitateljice i poniznoga Čitatelja) držeći u ruci višecijevni bacač raketa, tvrdim ovo bez straha da će mi se itko usprotiviti. Primite moju skromnu i osiguranu molbu. Neka vam ovaj Božić prođe u pravim popustima.

Vrli Autor

Svojim preosobnim i nadasve posebnim rođenjem u poštovanoj vinkovačkoj bolnici koje sam proživio prema istinitome događaju, iako tek u krugu najuže obitelji, obogatio sam, kažu mnogi, siromaštvo naših bijednih života. Danas, točnije u trenutku stvaranja prvoga erotskog štiva, nekako sam se, uz preveliko poštovanje prema rođenome, iako ne rodbinskome gradu, počeo osjećati potpuno dostojno slaviti svaki korak voljenoga mi vinkovačkog poteza na prostranstvima miloga mi slavonskog Worda. Upravo zato, s vjerom u nevjeru Čitateljica i Čitatelja, s nevjerojatnošću vjerojatnosti da će pregršt čitatelja zaobići predloženo, za mnoge erotsko štivo prepuno razgolićenih natpisa i zaista prostačkih Pripovjedačevih riječi koje ne vrijeđaju samo dobar, iako upitan ukus Publike, već i sasvim razumljivu i prihvatljivu nepismenost službi odgovornih za odveć poštovani tekst te s prebivalištem u jednome neimenovanom mjestu koje ću radi vlastite sigurnosti prešutjeti, a koje se nalazi u Jarmini, odlučih svojim fotografijama, stvaranima u zemaljskome prahu nekolicine telefona, dušu udahnuti puhanjem u prašinu na zaslonu Acera, a rebra im, kao Adamu u Evinu slučaju, oduzimati svakoga u mjesecu ponekada i jubilarnog datuma objavljivanjem na precijenjenome portalu koji nije poznat samo na području Slavonije, već i u cijelome gradu Vinkovcima. Moj preuzvišeni naklon!

Kolumna - Matej Delaš
Matej Delaš