DOKOLIČERAJ – Zašto ne volimo on-line nastavu?

Kolumna - Matej Delaš
Matej Delaš

“Ne mo’š me to pitat’, čoviče”, rekao bi blaženo se smijući veliki kritičar književnosti i filantrop utjelovljen u liku vođe hrvatskih huligana Izbornik Dena, “šta ja znam zašto ne’ko drugi voli ili ne voli on-line nastavu?! Ja ti jedino mogu pričat’ zašto ja ne volim…” “Pa, dobro, Dena, zašto Vi ne volite on-line nastavu?” pitao bi onaj visoki i kosati gitkovac s dredloksima priznatoga ljubitelja Kafkina Kukca i inicijatora razbijanja izloga diljem ulica Lijepe Naše.

Naravno da uvod, posuđen iz jednoga od skečeva nedavno oživljene zabavne skupine Gitak TV iz Splita, ne može biti komičan neupućenoj na Bernarda Perića Čitateljici i neupućenomu Čitatelju ako se nisu prethodno, tamo negdje između godina 2005. i 2010., predozirali kratkim filmićima spomenute kultne skupine. Isto tako, ne mogu vam biti komične niti anglizirane upute ako zapravo ne znate engleski jezik. Rekli bi zlobni, baš kao onaj komični gitkovac s dredloksima, stavljajući prst ispod brade: “Ali, Dena, mislim da ozbiljno podcjenjujete snagu anglizma kao razumljive obavijesne jedinice.” Izbornik bi Dena odgovorio: “Sviđaju mi se te riči šta super zvuče, a ništa ne znače.” Prije svega, pokušavajući dokučiti odakle izraz on-line, pitao sam jednu kolegicu (a drugu nakon stvaranja prvotne inačice teksta) piše li se u engleskome on-line ili online jer, tako mi jezika moga lažljivog, zakleo bih se susjedovom mečkom da smo kod tič’r Žane rabili izraz online, a ne on-line. Uistinu, kažem vam, ukucate li on-line u Googleovu tražilicu, nećete dobiti nikakav rezultat. Zašto ne i in-put? I out-let?

Započevši pametovanje primjedbom da se piše online unatoč tradiciji školskih obavijesti koja je stara koliko i one crvene bilježnice tvrdih korica poluobjašnjivo nazvane knjigama, bijah ponukan dodati sveti pečat i rasporedu riječi u rečenici. Ne mogu iz prvoga pokušaja dokučiti kako bi se trebala pisati rečenica koja zvuči poput Prelazimo na onlajn nastavu jer (čak i bježeći od opravdavanja svojih stavova nekim praznim pričama o duhu hrvatskoga jezika) stranomu pridjevnom atributu koji u predloženome slučaju stoji ispred imenice nastava, ne može se promijeniti oblik (ne daj, Bože, sklanjati). Mogu iz drugoga, a zapravo mogu i iz prvoga, no s jednom rečenicom manje u cijelome tekstu. Usudimo li se, uzalud usredotočena Čitateljice i neusredotočeni Čitatelju, napisati nešto (promijeniti raspored dviju riječi) što bi se čulo kao Prelazimo na nastavu onlajn, nećemo postići puno jer izraz bi onlajn ostao i u tome slučaju nesklonjiv. I to je, da započnem rečenicu jednim sastavnim veznikom kao što to čine malo bolji učenici razredne nastave, jedna od boljki stranih izraza. Bili oni pridjevni ili imenički atributi (ili barem nešto srodno tomu, pritom naglašavam da nisam siguran u atributnoću vezano uz drugi slučaj), često (u značenju: kad naprave problem) se ne mogu uobičajeno sklanjati te jeziku kao sustavu čine nesklad. Iznimaka, naravno, uvijek ima, ali njihovo gomilanje nipošto ne može biti prioritet.

Gotovo svaki naivni pojedinac (ili pojedinka) kroatizirao bi (pohrvatio) sporan tuđi izraz prevođenjem s engleskoga kao da je takozvana nastava na daljinu proizvedena na Otoku ili u onoj nazovibože liberalnoj zemlji (sastavljenoj od pedeset država) u kojoj će svaki tamnoputi stanovnik (ili stanovnica) potvrditi da je barem jedanput u životu bio (ili bila) žrtva rasizma. K tomu, stvaranje nove riječi prevođenjem također je jedno od oblika posuđivanja tuđe riječi. Načini su tvorbe novih izraza u jeziku razni, potvrdit će to čak i prosječan učenik osmoga razreda, te su prevedenice često nezahvalne. Vrlo se brzo pojavio izraz nastava na daljinu (koji nije prevedenica, takozvani kalk, jer zašto bi ikoji jezik bio privilegiran da se iz njega prevodi?), što je već nakon nekoliko tjedana oliričeno glazbenim zahvatom Luke Bulića, vokala svjetskoga prijeglasa i zabavljača slušateljskih masa. Naravno, ciciji poput mene taj izraz nije inovativan jer kao što nastavu u učionici nikada nisam nazivao nastavom na blizinu, niti onu koja se izvodi od kuće i podučavajući tuđu kuću ne želim zvati nastavom na daljinu. No dobro, ako već postoje ljubavne veze na daljinu, zašto i jedan manje sretni oblik nastave ne bi nosio taj imenički atribut u nazivu (iako ne u genitivu)? Što nedostaje izrazu nastava na mreži, izrazu koji bi pokrio podučavanje i uporabu novije tehnologije vezane uz internetske mogućnosti? Naravno, opet bi neki nazovibože intelektualac primijetio da je izraz mreža označitelj koji već ima svoje označeno i da je taj izraz već iskorišten, no možete mu odgovoriti da je polisemija, odnosno višeznačnost, postojala čak i prije druga Tita, vjerojatno i prije Mojsija, a mogućnost dodavanja novih značenja već postojećem izrazu najbolji je dokaz jezične živosti, što su ustvrdili mnogi prije mene.

Izbornik Dena, vrsni poznavatelj ljudskih duša i jezika Kafkinih djela, rekao bi: “Skužaj ti mene, ovaj… ali ta riječ on-line mi je debilna malo. Bolja mi je ova šta Matej kaže. Pa san ja mislija, da sam ja Babić, stvorija bi…” Vrli Autor poželio bi onu majicu s Čovjekom-jogurtom kojega bi manje povrijedio nazvavši ga mliječnom kulturom i kojemu su predviđali uspješnu nogometnu karijeru, no koji je ipak odabrao mliječni put. Gitkovac s dredloksima odjavio bi emisiju pitajući za mišljenje dežurnoga slušatelja Franu iz Omiša. Autor bi se smijao i kupio novi mrč.

Izbornik Dena – kultni lik dalmatinskoga skečeraja, izbornik hrvatskih huligana; pov. prozivan i kritiziran zbog spornoga izostavljanja mladoga vinkovačkog huligana Drle (Vinkovčani bi pročitali Drleta)

gitkovac – član televizijske skupine “Gitak”

tič’r – eng. teacher (traskripcija po Vuku), u značenju: učiteljica, nastavnica, drugarica, profesorka

oliričeno – u značenju: opjevano, odsvirano, ogangano

Mojsije – starozavjetni lik, često naslikan sa štapom i bradom; fraz: star kao Mojsije, iz Mojsijeva vremena

mrč – eng. merchandise, roba; čit: mrčendajz