Dorian Petričević, četrnaestogodišnjak iz Županje, državni je prvak iz Kemije

Piše: Matej Delaš

Ako ste, draga Čitateljice i dragi Čitatelju, gledali srpski film „Šešir profesora Koste Vujića“ (ili, još bolje, seriju), vjerojatno ste zapamtili rečenicu glavnoga lika na kraju (ili u zadnjem nastavku) upućenu školskomu direktoru Đuri Kozarcu: „Bojim se da ćemo nas dvojica biti samo poznati po tome što smo bili njihovi profesori.“ Doriana Petričevića upoznao sam u jesen 2017. godine kao učenika Osnovne škole Ivana Kozarca Županja i tijekom godine mogli ste primijetiti, da ste provalili u njegov dnevnik s ocjenama, da se takva kolekcija onih brojki koje se opisuju riječju „odličan“ ne pronalazi svaki dan. Naravno, više se puta razgovaralo o tome je li ta lakoća kojom to postiže možda varljiva jer „što ako u šestome i sedmome razredu bude morao učiti više, a već bude naučen na to da mu je sve prelagano“, rekli bi njegovi roditelji zapravo skriveno vjerujući i nadajući se da će u svim sljedećim godinama sve biti odlično.

Doriane, dobar ti dan i želim ti najprije zahvaliti što za naš precijenjeni vinkovački portal izdvajaš barem malen dio svoga tipkanja.

– Dobar dan, hvala na pozivu!

Mnogi uspiju učeći, neki uspiju prelamajući vlastito slobodno vrijeme sjedeći u sobi pod svjetiljkom, neki svim silama žude za uspjehom pa, mora se priznati, žrtvuju veći dio privatnoga života… a ti, pretpostavljam, ne mijenjaš svoje životne navike puno za veće uspjehe. Kako to može uspjeti nekomu osmašu, a da on nije Dorian? Znaš dobro o čemu govorim.

– Nikada nisam imao problem s učenjem, uvijek sam odličan uspjeh postizao uz minimalni trud. Te sam rezultate uglavnom ostvarivao zbog svoje organizacije i koncentracije u školi. Kada kod kuće uzmem školsku knjigu u ruke, shvatim da ja to sve već znam jer sam zapamtio sa sata. Moja mentorica kaže da sam ja spužva jer jednom kada mi nešto kaže, ja to upijem i to ne izlazi.

Ove si godine (nisam se čudio vidjevši rezultat) osvojio prvo mjesto na državnome natjecanju iz Kemije. Siguran sam da, s obzirom na odvijanje nastave na mreži, nije bilo jednostavno pripremati se za tako značajno i veliko natjecanje, a s obzirom na to da te poznajem, smatram da bi čudno bilo kada ti ne bi bio državni prvak. Ovako je sve normalno. Kako su tekle te pripreme? Jesi li s mentoricom radio uživo ili na mreži?

– Nikada nije lagano pripremati se za natjecanje, a pogotovo u ovo doba. Kada smo mogli, mentorica i ja radili smo uživo i pripremali se u školi, no većinu smo vremena to obavljali preko mreže. Bilo je dana kada smo zbog izolacije bili u potpunosti spriječeni sastajati se pa smo nastavili sa svakidašnjim radom na mreži.

Bez ikakvoga dodvoravanja autoritetima, želim da za naš portal kažeš nešto o tome koliko su mentori važni u tvome školskom sazrijevanju. Znamo da ti je mentorica profesorica Vlatka Miličević, a vezano uz nju isto mogu reći da bi bilo čudno kada neki njezin učenik ne bi bio na vrhu. Osim što poštuješ svoju nastavnicu i, vjerujem, odradio si sve što je zadala, što je još važno u odnosu mentora i učenika?

– Prije svega, želim zahvaliti mentorici Vlatki na njezinu trudu i radu jer bez nje definitivno ne bi bilo moguće ostvariti ovakav uspjeh. Odnos mentora i učenika jako je bitan. Mislim da se učenik, ako misli ostvariti cilj, mora pripremati kako on najbolje zna, a mentor treba biti uz njega, bodriti ga i pomagati mu u svakom trenutku. Ja sam s nastavnicom Vlatkom imao odličan odnos. Svakoga smo se dana čuli i imali pripremanja na mreži. Osim toga, nastavnica je bila na drugom kraju linije kad god sam mislio da bi mogli proći kroz neku prezentaciju još jednom ili trebao odgovor na neko pitanje.

Govori nam malo o zadatcima koje si dobio na natjecanju. Imaš li osjećaj da je išta prilagođeno novonastaloj situaciji vezanoj uz pandemiju? Mislim pritom na zadatke koje si rješavao. Imaš li osjećaj da su zadatci lakši nego što bi inače bili? Osim toga, kako se uopće to natjecanje provelo?

– Zadatci su u svakom slučaju, kako ja volim reći, bili zanimljivi. Ne znam baš jesu li bili lakši zbog pandemije, ali nije bilo isto kao kada se natjecanja održavaju u normalnim uvjetima. Na državnoj razini natjecanja zadatak je izvesti pokus s pripremljenim kemikalijama te identificirati zadane tvari. Zbog svima nam poznate situacije, mi natjecatelji nismo mogli sami izvoditi pokus pa smo na temelju podataka trebali odgonetnuti identitet tvari. Natjecanje se provelo tako što je svaki natjecatelj pisao test u svojoj matičnoj školi. Testovi su se nakon pisanja skenirali i slali povjerenstvu, a sljedećeg dana putovali su i zemaljskom poštom.

Pretpostavljam da si još uvijek aktivan na raznim poljima. Čime se sve baviš osim nastavom te misliš li da izvannastavne i izvanškolske aktivnosti usporavaju učenika u uspjehu koji treba pokazati u školi? Te zašto ne?

– Tako je, uz školu i izvannastavne aktivnosti imam još hobija. Treniram rukomet, glumim u kazalištu, u glazbenoj školi učim svirati tamburu i sviram u crkvenom zboru. Mislim da je organizacija najvažnija te da se uz volju i trud u svemu može uspjeti.

Hvala ti na ovome razgovoru. Pozdravit ću te za kraj, a ti to učini ako želiš i za početak. Reci nam još samo što bi učinio, čime bi se bavio kada bi ti sada netko ponudio da odabereš posao i grad koji želiš. A kada ostvariš to o čemu govoriš, nadam se da ćeš ponovo u kratkome roku dati intervju za naš portal.

– Još nisam siguran niti u odabir srednje škole, pa mislim da je prerano pričati o tome. Kada bih baš morao odabrati posao iz snova, mislim da bih razmišljao o glumi, a budući da sam jako zavolio kemiju, u obzir bi dolazilo i nešto u tom smjeru. Hvala Vam na intervjuu, srdačan pozdrav!